povezane vijesti
Igra (ne)jednakih – 4. dio
Uključivanje djece s teškoćama u razvojne i sportske aktivnosti ne počinje tek onda kada dijete pronađe sportski klub. Za mnoge od njih prvi pravi susret sa sportom događa se upravo u školi, gdje kroz nastavu tjelesne i zdravstvene kulture, ali i različite sportske programe, mogu otkriti što im odgovara i što mogu.
Upravo zato školski sport ima važnu ulogu u stvaranju navike kretanja, ali i u prihvaćanju različitosti među djecom. U Sisačko-moslavačkoj županiji jedan od programa koji to nastoji postići je „Inkluzija u školskom sportu“, koji provodi Školski sportski savez Sisačko-moslavačke županije.
Kako objašnjava tajnica Saveza Ljiljana Gavranović, uključivanje djece u sportske aktivnosti počinje već od prvog razreda kroz program Univerzalne sportske škole. Na području županije trenutno djeluje 37 odjeljenja tog programa, a na njega se nadovezuje i program inkluzije.
U njemu zajedno sudjeluju učenici iz redovnog programa i djeca iz odjela za učenike s teškoćama u razvoju. Aktivnosti se provode dva puta tjedno po jedan školski sat, a program osmišljavaju tako da u njemu mogu sudjelovati djeca različitih mogućnosti.
„Bit tog našeg inkluzivnog programa je da dijete sa teškoćama i dijete iz redovnog programa rade zajedno kao par ili kao grupa“, objašnjava Gavranović.
To u praksi može izgledati vrlo jednostavno. Jedno dijete može drugome pomoći na poligonu, uzeti ga za ruku ili mu pomoći da dođe do koša i baci loptu. Upravo takve situacije, smatra Gavranović, pokazuju djeci da različitost ne znači da netko ne može sudjelovati.
Cilj pritom nije stvaranje novih sportskih pobjednika pod svaku cijenu. Puno je važnije razviti naviku kretanja i omogućiti djetetu da u sportu pronađe zadovoljstvo.
„Da nije nužno da budu najbolji, da budu pobjednici, ali da je nužno da se kreću i da im to pričinjava određeno veselje“, kaže Gavranović.
Takav pristup može imati posljedice koje nadilaze samu sportsku aktivnost. Kao primjer navodi djevojčicu s teškoćama koja je sudjelovala u programu u Osnovnoj školi Zorke Sever u Popovači. Prema njezinim riječima, tijekom školske godine djevojčica je izgubila osam kilograma i počela prihvaćati raznovrsniju hranu u školskoj kuhinji.
Za Školski sportski savez to je primjer zbog kojeg se, kako kaže Gavranović, vrijednost programa ne može mjeriti samo sportskim rezultatima.
„Ako mi svake godine jedno dijete pomognemo da njegov život bude kvalitetniji, zdraviji i bolji, mislim da smo već napravili veliku stvar“, ističe.
No jednako važan dio programa je ono što se događa s djecom koja nemaju teškoće. Ako od najranije dobi sudjeluju u zajedničkim aktivnostima, kaže Gavranović, lakše će prihvaćati različitosti.
„Cilj ovog programa inkluzije je da oni shvate da su zapravo jednaki, samo sa različitim mogućnostima“, objašnjava.
Upravo zato Savez nastoji djecu s teškoćama uključivati i u redovne sportske programe i natjecanja gdje god je to moguće. Jedan od primjera je školsko natjecanje u nogometu na kojem sudjeluje nekoliko stotina učenika. Djeca s teškoćama sudjeluju na otvorenju, odigraju svoju utakmicu, dobiju medalje i tako postaju dio istog sportskog događaja kao i njihovi vršnjaci.
Slični primjeri postoje i u drugim sportovima. Učenici su kroz program posjetili gimnastički klub u Petrinji, zajedno isprobavali gimnastičke sprave i upoznavali sport koji im možda dotad nije bio poznat. Osnovna škola 22. lipnja organizira i atletsko natjecanje za djecu s teškoćama, a Osnovna škola Zorke Sever okupila je učenike iz više škola na sportskom druženju.
„Mislim da je njima jako bitno da se osjete kao dio zajednice, da se osjete jednako važni, jednako vrijedni“, kaže Gavranović.
Provedba programa, međutim, nije uvijek jednostavna. Potrebno je uskladiti rasporede učenika, voditelja i nastavnika, osigurati prostor i, u nekim slučajevima, prijevoz. Primjerice, u Osnovnoj školi Zvonimira Franka u Kutini postoji želja za uključivanjem u program, ali organizacija još nije usklađena.
U manjim sredinama izazovi mogu biti drugačiji. Tamo problem ponekad nije samo nedostatak prostora ili stručnog kadra, nego i mali broj djece.
Školski sportski savez zato nastoji programe održati i ondje gdje ih prema redovnim kriterijima možda ne bi bilo moguće organizirati. U Jabukovcu, primjerice, niži razredi imaju ukupno tek jedanaest učenika, što je manje od broja potrebnog za formiranje odjeljenja Univerzalne sportske škole. Savez je ipak pronašao sredstva kako bi svih jedanaest učenika moglo sudjelovati u programu dva puta tjedno.
Slična je situacija i u drugim manjim sredinama. U Dvoru, Gvozdu, Rajiću i drugim mjestima školski sportski programi djeci često predstavljaju jednu od rijetkih mogućnosti za organizirano bavljenje sportom.
To pokazuje da dostupnost sporta ne ovisi samo o tome postoji li sportski objekt. Važni su i ljudi koji će program provesti, organizacija, financiranje i spremnost lokalne zajednice da pronađe rješenje kada se postojeći modeli ne mogu jednostavno primijeniti.
A što kada škola završi?
Upravo se tu otvara pitanje koje je važno za cijelu priču o dostupnosti sporta za djecu s teškoćama: što se događa nakon škole?
Školski sustav može ponuditi prostor u kojem djeca različitih mogućnosti zajedno vježbaju. No kada školsko zvono završi, mogućnosti se mijenjaju. Dijete tada može pokušati nastaviti trenirati u sportskom klubu, ali model rada u klubovima često je drugačiji.
Gavranović smatra da bi bilo moguće prenijeti dio iskustva školske inkluzije i izvan škole, ali uz određene uvjete.
„Treneri u klubovima nisu educirani za rad sa takvom djecom“, upozorava.
Osim toga, sportski klubovi uglavnom su usmjereni prema natjecanju i rezultatu. Dijete koje želi vježbati, družiti se i biti dio ekipe, ali ne želi ili ne može trenirati nekoliko puta tjedno i sudjelovati na natjecanjima, zbog toga se ne uklapa nužno u postojeći sustav.
Jedno od mogućih rješenja vidi u stvaranju rekreativnih grupa u kojima bi zajedno sudjelovala djeca s teškoćama i djeca bez teškoća. Takve grupe, smatra, ne bi bile usmjerene na rezultat, nego na kretanje, druženje i razvoj sposobnosti. Za njih bi, međutim, također trebali stručni ljudi, odgovarajući prostor i organizacija. Takav model ne bi odgovarao baš svakom djetetu. Kod djece s težim teškoćama potreban je individualniji pristup i manji broj sudionika, a ponekad i potpuno drugačije aktivnosti. Zato inkluzija ne može značiti jedan univerzalni model za sve.
„Vidjeti tko može u nekakvoj grupi rekreativno baviti se sportom, a tko mora imati nekakav drugačiji pristup da bi se bavio sportom“, kaže Gavranović.
Iskustvo Školskog sportskog saveza pokazuje da se veliki sustavi ne moraju stvarati odjednom. I Univerzalna sportska škola počela je kao mali projekt. Danas je u nju uključeno 37 odjeljenja. Sličan bi se pristup, smatra Gavranović, mogao primijeniti i na uključivanje djece s teškoćama u sportske aktivnosti izvan škole.
„Morali bi krenuti od nečega“, kaže, podsjećajući kako su i programi školskog sporta u početku bili pilot-projekti.
Možda bi, predlaže Gavranović, prvi korak bile tek dvije rekreativne grupe.
Ne bi svako dijete u njima moglo sudjelovati na isti način, niti bi svima odgovarao isti sport. Ali iskustvo školskog sporta pokazuje da se prostor za uključivanje može pronaći kada se aktivnosti prilagode mogućnostima djece, a cilj nije samo rezultat nego i ono mnogo jednostavnije – da dijete može sudjelovati, kretati se, družiti se i osjećati da pripada ekipi.
“Poruka roditeljima koji imaju djecu s poteškoćama je da se ne boje. Nemojte odustajati, znam da ste skeptični, ali nemojte odustati jer možda nekad niste svjesni što vaše dijete može i što želi. Da, imam osjećaj da roditelji više s nekakvom dozom straha i negativom idu jer se boje da će se dijete razočarati. Možda treba gledati ono što će dijete dobiti time što će se uključiti u ekipu. I da stekneš jednog prijatelja napravili smo nešto. Mi svi našu djecu želimo zaštititi od svega što bi im bilo teško, ali moramo mi roditelji malo prikočiti. Roditelji pustite dijete da pokaže što može, da vidite što želi i onda će već nekako biti, svi ćemo biti zadovoljniji. Djeca najviše.”, zaključila je Ljiljana Gavranović, tajnica Školskog sportskog saveza Sisačko-moslavačke županije.
Fotografije – Školski sportski savez SMŽ
Autorica: Iva Mušec Posilović
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.
(Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa poticanja novinarske izvrsnosti)
