povezane vijesti
Igra (ne)jednakih – 2. dio
Za mnoge je sport dio svakodnevice – mjesto na kojem treniraju, druže se, razvijaju svoje sposobnosti i stvaraju prijateljstva. Za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju put do sportskog terena često je puno složeniji. Nije pritom riječ samo o pristupačnosti sportskih objekata. Problem mogu biti nedostatak prilagođenih programa, stručnog kadra, prijevoza, financijskih sredstava, ali i nedovoljna zainteresiranost sportskih klubova za njihovo uključivanje.
Na to upozoravaju i u Udruzi osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije (UOSI SMŽ), gdje smatraju da je sportska ponuda za ovu skupinu i dalje nedovoljno razvijena.
Ipak, primjer same Udruge pokazuje da se pomaci mogu napraviti. Velik korak učinjen je prije šest godina uspostavom Inkluzivne farme u Hrastovici pokraj Petrinje. Kroz različite projekte i uz pomoć donatora Udruga je tamo uredila sportsko-rekreacijski park. Uređeno je i manje dječje igralište za najmlađe, a za mlade osobe s invaliditetom vanjske sportsko-rekreacijske sprave. Tu su još i golovi za nogomet, viseća kuglana, stol za stolni tenis, koš za košarku i oprema za igru Cornhole.
Na Inkluzivnoj farmi organiziraju se različita natjecanja, osobito tijekom Europskog tjedna mobilnosti, pa se uz postojeće sportske sadržaje organiziraju i utrke, skakanje u vreći, potezanje užeta, sportski poligoni s preprekama, nošenje jaja u žlici i druge aktivnosti.
U sklopu projekta „Zelena vježbaonica“ fizioterapeuti zaposleni u Udruzi provode i organizirane sportske aktivnosti. Dio aktivnosti posljednjih je godina financiran sredstvima iz proračuna Grada Petrinje.
Udruga može osigurati aktivnosti koje su rekreativne, priliku za kretanje i druženje što je iznimno važno. Ali što kada dijete poželi više, kada pokaže interes, talent ili želju za ozbiljnijim treniranjem?
Želje postoje, ali mogućnosti su ograničene
Izvan aktivnosti same Udruge, međutim, slika je znatno skromnija. Prema trenutačnim saznanjima UOSI SMŽ, svega je desetak njihovih članova uključeno u sadržaje drugih klubova, primjerice u mažoretkinje, pilates ili povremeno nogomet.
U ranijem istraživanju koje je Udruga provodila u suradnji sa ŠRC-om Sisak roditelji najmlađih članova, uz već postojeće plivanje, posebno su istaknuli interes za nogomet i borilačke sportove poput hrvanja, kung fua i karatea. Kao potreba se pokazao i bowling u Sisku, budući da je Udruga nekoliko godina organizirala odlaske svojih članova na bowling u Zagreb.
Tu se nameće jedno važno pitanje: ako interes postoji, zašto su mogućnosti još uvijek toliko ograničene?
U UOSI SMŽ smatraju da se ne može izdvojiti samo jedan problem.
Nedostatak programa, pristupačne infrastrukture, stručnog kadra, prijevoza i financijskih sredstava zajedno utječu na mogućnosti uključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u sport.
Ipak, kao posebno velik problem izdvajaju nezainteresiranost dijela sportskih klubova za uključivanje djece s manje mogućnosti.
„Sisačko-moslavačka županija se uvrštava u najmanje razvijene županije u Hrvatskoj kada je riječ o sportu i uključenosti osoba s invaliditetom/djece s teškoćama u razvoju.
U odnosu na ukupan broj registriranih sportskih udruga u Hrvatskoj svega 1,93 % udruga je usmjerilo je svoje djelovanje prema djeci s teškoćama u razvoju. Ovaj broj jasno pokazuje da udruge usmjerene na djecu s teškoćama u razvoju čine vrlo mali dio od ukupnoga broja sportskih udruga u Hrvatskoj, pri čemu su znatno zastupljenije u razvijenijim županijama nego u onima ispodprosječne razvijenosti u koju je uvrštena i Sisačko-moslavačka županija.“, kažu u Udruzi.
U Udruzi smatraju da nedostatak stručnog kadra nije dovoljno opravdanje jer su posljednjih godina postojali javni pozivi i natječaji kroz koje je bilo moguće financirati osposobljavanje kadra za rad s djecom s teškoćama i osobama s invaliditetom.
Problem vide i šire – u nedovoljnoj senzibiliziranosti lokalne zajednice
„Živimo u zajednici gdje je nizak stupanj senzibiliziranosti lokalne zajednice na potrebe djece s teškoćama u razvoju kada su u pitanju sportski programi i sadržaji“, istaknuli su iz Udruge.
Nešto više interesa i sportske ponude posljednjih godina primjećuju u predškolskim i školskim ustanovama, no i ondje mogućnosti, upozoravaju, ovise o razvijenosti pojedinih gradova i općina.
Jedan od najboljih primjera koji izdvajaju upravo je program terapijskog plivanja.
UOSI SMŽ je prije nekoliko godina inicirao njegovo uvođenje na bazenima u Sisku, a u suradnji s Anom Sršen organizirano je i osposobljavanje djelatnika ŠRC-a Sisak za terapijsko plivanje prema Halliwick konceptu.
Ovo je najbolji primjer koji pokazuje koliko se može napraviti kada se povežu udruga, stručnjaci i sportska infrastruktura.
No upravo taj primjer danas ima i svoju problematičnu stranu – program posljednjih nekoliko mjeseci nije dostupan zbog obnove bazena, pa se u Udruzi nadaju da će se nakon završetka obnove terapijsko plivanje nastaviti provoditi.
Kao primjer dobre prakse izdvajaju i humanitarnu akciju kojom su, nakon 24-satnog trčanja i donacija građana, prikupljena sredstva za kupnju dvoja prilagođena trkačka kolica. Ona su članovima omogućila sudjelovanje na utrci Wings for Life, ali i na drugim utrkama koje se organiziraju na lokalnom i državnom nivou.
Udruga smatra da sport nije samo vježbanje, nego da sport ima snažnu društvenu dimenziju koja omogućava izgradnju zajedništva, uvažavanja različitosti i ojačavanja samopouzdanja djece s teškoćama u razvoju.
„Sportske aktivnosti potiču fizičku, psihološku i emocionalnu dobrobit. Uzimajući u obzir različite pristupe, inkluzivni sportski programi nude tjelesne aktivnosti koje su prilagođene individualnim potrebama i sposobnostima djece te mogu pomoći djeci kod izgradnje samopouzdanja, razvijanja interpersonalnih vještina i uspostavljanja pravilnoga odnos prema vlastitome tijelu i zdravlju.
Također, sportske aktivnosti pružaju obiteljima podršku i mogućnost povezivanja s drugim obiteljima čime se potiče zajedništvo i razmjena iskustava. Djeca pomoću zajedničkih sportskih aktivnosti imaju priliku uspostaviti međusobne odnose, razvijati komunikacijske vještine i učiti o timskome radu. Važno je naglasiti i kako sportske aktivnosti omogućuju djeci da se osjećaju prihvaćenima i cijenjenim unutar društvene zajednice. U središtu sportske aktivnosti jest socijalna interakcija, nerijetko i neverbalna komunikacija. Upravo zbog toga sve je više prepoznat kao značajan alat implementacije inkluzivnih vrijednosti u društvu.“, poručuju iz Udruge.
Udruga nam svojim radom šalje poruku usmjerenu na način na koji promatramo inkluziju jer naglašavaju da su ključne vrijednosti inkluzivnog sporta sloboda izbora, pristup jednakim resursima te međusobno uvažavanje svih sudionika.
„Roditelji djece s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom ne bi se trebali prilagođavati ponudi koja postoji, već bi im trebalo biti omogućeno uključivanje u sve sportske klubove i aktivnosti koje su im dostupne u zajednici u kojoj žive. Stoga bi trebalo krenuti u mijenjanje općenitog koncepta kada su u pitanju sport i ranjive skupine društva. Županija gradi i pred otvaranjem je sportskog centra za napredne sportaše. Odlično, i treba, ali se opet zaboravlja ponuda za djecu i mlade s ograničenim mogućnostima. Nije dovoljno samo u svakom gradu urediti i napraviti javno igralište prilagođeno sa spravama za djecu s invaliditetom jer su opet na tim igralištima izdvojena i socijalno izolirana u odnosu na drugu djecu.“, smatraju u Udruzi.
Pravo, a ne povlastica
Iz UOSI SMŽ kažu da bi promjena trebala početi senzibilizacijom zajednice, onih koji dodjeljuju financijska sredstva na lokalnoj i regionalnoj razini ali i samih sportskih klubova i trenera.
Jer pitanje nije samo koliko novca postoji za sport osoba s invaliditetom. Pitanje je i kako razmišljamo o tome kome sport pripada.
„Vodeći se osnovnim ljudskim pravom da bavljenje sportom ne smije biti povlastica, već pravo dostupno svima želimo istaknuti koliko je sport važan za ranjive skupine društva jer promiče tjelesno i mentalno zdravlje, obrazuje i promiče ključne društvene vrijednosti i ono ne manje važno – spaja ljude.“, poruka je Udruge.
Sport za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju zato ne bi trebao biti dodatak sportskom sustavu, niti povremeni projekt koji ovisi o entuzijazmu pojedinaca i dostupnosti natječaja.
Ako želimo govoriti o istinskoj inkluziji, potrebno je napraviti korak dalje – od pitanja što im možemo ponuditi prema pitanju kako ćemo omogućiti da budu dio onoga što već postoji.
Jer cilj inkluzivnog sporta nije samo omogućiti nekome da vježba.
Cilj je omogućiti mu da bude dio zajednice.
Autorica: Iva Mušec Posilović
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.
(Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa poticanja novinarske izvrsnosti)
