povezane vijesti
Igra (ne)jednakih – 3. dio
Za slijepe i slabovidne osobe bavljenje sportom nije samo pitanje tjelesne aktivnosti. Sport može značiti druženje, nova poznanstva, putovanja, veće samopouzdanje, ali i veću samostalnost i aktivnije sudjelovanje u životu zajednice. Ipak, mogućnosti za bavljenje sportom izvan programa koje organizira sama Udruga slijepih Sisačko-moslavačke županije – Sisak još su ograničene.
U sportskim i rekreativnim aktivnostima trenutno sudjeluje oko 20 članova Udruge, različite životne dobi i različitog sportskog iskustva. Dio ih aktivno sudjeluje na natjecanjima, dok se drugi uključuju prvenstveno kroz rekreativne aktivnosti, druženja i sadržaje usmjerene na očuvanje zdravlja i kvalitetno provođenje slobodnog vremena.
Članovi se najčešće bave elektroničkim govornim pikadom za slijepe, visećom i staznom kuglanom te šahom. Od rekreativnih aktivnosti posebno su zastupljeni plivanje, šetnja i vožnja tandem bicikla, a koriste i trim kabinet Udruge, u kojem imaju orbitrek, traku za trčanje i sobni bicikl.
No, prema njihovim saznanjima, problem nastaje kada osoba želi izaći izvan postojećih programa Udruge.
Postoje programi, ali izbor je ograničen
„Sportski programi postoje, ali su oni uglavnom vezani uz Udrugu slijepih Sisačko-moslavačke županije i sportske programe koje Udruga organizira i provodi za svoje članove”, navode iz Udruge.
Prema njihovim saznanjima, na području županije nema drugih pružatelja koji sustavno i kontinuirano nude sportske programe posebno prilagođene slijepim i slabovidnim osobama. Upravo zato smatraju da postoji prostor za veće uključivanje postojećih sportskih klubova i organizacija, ali i razvoj novih programa.
Jer interes postoji.
Među članovima ima onih koji bi se željeli baviti sportovima za koje trenutačno nema mogućnosti sustavne organizacije. Kao primjere izdvajaju veslanje, streljaštvo, ribolov i staznu kuglanu.
Problem, ističu, nije uvijek u nedostatku želje. Ponekad osoba jednostavno nema priliku doći do sporta koji bi željela isprobati.
Kada sport postoji, ali nije dostupan
Jedna od najvećih prepreka je mobilnost. Ako slijepa ili slabovidna osoba nema organizirani prijevoz ili videću pratnju, često se ne može uključiti u sportsku aktivnost čak i kada sportski program postoji.
Tu su i prilagođena oprema, stručni kadar, informacije i podrška.
Ovisno o sportu, potrebni su zvučni signalizatori, zvučne lopte ili druge tehnološke i organizacijske prilagodbe. Treneri, pak, trebaju znati kako pristupiti osobi oštećena vida, objasniti joj vježbu ili pravilo, pružiti potrebnu pomoć i istodobno poticati njezinu samostalnost.
Dodatni problem je nedostatak informacija. Osobe oštećena vida često ne znaju koji bi ih sportski klubovi bili spremni uključiti niti koje je sportove moguće prilagoditi.
„Ako osoba ne zna da određeni klub postoji ili da je određeni sport moguće prilagoditi, teško je očekivati da će sama napraviti prvi korak”, upozoravaju iz Udruge.
Ni sportska dvorana sama po sebi nije dovoljna
Kada se govori o pristupačnosti, često se prvo pomisli na arhitektonske prepreke. Međutim, iz Udruge upozoravaju da je za slijepe osobe pristupačnost puno širi pojam.
Sportski objekti uglavnom zadovoljavaju osnovne uvjete pristupačnosti građevina za osobe s invaliditetom, ali to ne znači da se slijepa osoba u njima može samostalno i sigurno kretati.
„Slijepe osobe relativno rijetko samostalno posjećuju sportske objekte, već najčešće koriste pomoć videće pratnje. Osoba koja se samostalno kreće uz pomoć bijelog štapa mora prethodno naučiti sigurno i učinkovito kretati se u svakom novom otvorenom ili zatvorenom prostoru.Samostalnom kretanju uvelike mogu pomoći pristupačno uređeni objekti koji imaju taktilne staze, orijentacijske planove, jasne informacije i oznake na Brailleovom pismu te educirano osoblje koje je dostupno za pomoć i usmjeravanje.“, napominju u Udruzi.
Zato, ističu, pristupačnost treba promatrati kroz više elemenata – od samog prostora do sadržaja, informacija i podrške.
Neki su zbog nedostatka uvjeta odustali
U Udruzi navode i da postoje članovi koji su željeli trenirati određene sportove, ali za njih na području županije nisu postojali odgovarajući uvjeti za uključivanje.
Prema njihovim saznanjima, osim programa koje provodi sama Udruga, vrlo je malo sportskih programa koji imaju potrebne uvjete i prilagodbe za uključivanje slijepih i slabovidnih osoba.
„Problem najčešće nije nedostatak interesa, nego nedostatak prilagođene opreme, educiranih trenera, asistencije i informacija o mogućnostima uključivanja”, navode.
Zbog toga neke osobe, ističu, odustaju već na početku – prije nego što uopće dobiju priliku upoznati i isprobati određeni sport.
Od sporta do novih prijateljstava i veće samostalnosti
Koliko sport može značiti pojedincu, pokazuju i iskustva njihovih članova.
U Udruzi izdvajaju primjer 85-godišnjeg člana koji više od 20 godina aktivno sudjeluje u sportskim aktivnostima. Tijekom godina bavio se pikadom, šahom, amaterskom radiogoniometrijom te visećom i staznom kuglanom, a i danas ostvaruje rezultate na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini.
Prema njegovim riječima, sport mu je omogućio putovanja, upoznavanje novih ljudi i mjesta, održavanje zdravstvenog stanja te stvaranje brojnih prijateljstava i poznanstava. Sport mu predstavlja važan izvor motivacije, aktivnosti i društvenog kontakta.
Drugi primjer je mlađa slijepa osoba koja se prije uključivanja u programe Udruge nije bavila ni individualnim ni grupnim sportom. Kroz treninge, sportska druženja i natjecanja stekla je nova iskustva, veće samopouzdanje i osjećaj pripadnosti.
Za Udrugu upravo takvi primjeri pokazuju da sport nije samo tjelesna aktivnost ili natjecanje. On može biti put prema većoj samostalnosti, samopouzdanju, zdravlju i socijalizaciji.
Potreban je most između osoba i sportskih klubova
Što bi se, onda, trebalo promijeniti?
Iz Udruge smatraju da prije svega treba stvarati sportske programe prilagođene osobama oštećena vida i učiniti ih dostupnima na području cijele županije. No pritom nije dovoljno samo otvoriti program.
Potrebno je osigurati mogućnost dolaska na trening, pomoć pri prvom upoznavanju sa sportom, potrebnu opremu i asistenciju, ali i educirane trenere.
Važno je, kažu, povezati Udrugu sa sportskim klubovima i savezima te članovima omogućiti da upoznaju različite sportove i isprobaju ih.
„Zato bi bilo važno aktivnije povezivati sportske klubove s osobama oštećena vida. Klubovi bi trebali predstaviti svoje aktivnosti, mogućnosti prilagodbe i uvjete uključivanja, a zainteresiranim osobama omogućiti da sport upoznaju i isprobaju.
Za pokretanje novih programa potrebni su zainteresirani klubovi i treneri, edukacija za rad sa slijepim i slabovidnim osobama, prilagođena oprema, asistencija gdje je potrebna te mogućnost prijevoza i pratnje.“, ističu u Udruzi.
„Nije dovoljno osobu pitati samo: ‘Kojim biste se sportom željeli baviti?’ Potrebno joj je predstaviti mogućnosti i omogućiti da različite sportove upozna i isproba.”, naglašavaju u Udruzi.
Upravo u tome vide jedan od mogućih putova prema većoj uključenosti – napraviti most između osoba oštećena vida i sportskih klubova.
Jer interes postoji. Postoje i ljudi koji žele trenirati, natjecati se, učiti nove sportove i biti aktivni. Pitanje je samo koliko će mogućnosti za to pronaći izvan programa koje već danas organizira njihova Udruga.
A njihova je poruka jasna: sport za slijepe i slabovidne osobe nije privilegija, nego važan dio zdravlja, samostalnosti, kvalitete života i društvene uključenosti.
Autor: Iva Mušec Posilović
Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora.
(Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa poticanja novinarske izvrsnosti)
