povezane vijesti
Josip Pereković je jedan poseban dječak. Pametan, vrijedan, nasmijan, druželjubiv, ogromnog srca. No, Josip je i dijete s poteškoćama u razvoju, koji ima značajne motoričke poteškoće, nastale kao posljedica preuranjenog poroda. Pohađa Osnovnu školu Braća Ribar u Sisku, gdje je ove godine upisan u treći razred, po prilagođenom programu.
No ovo nije priča o sustavu koji je zakazao, o školi koja nije pružila sve uvjete da bi Josip mogao normalno učiti i napredovati, o problemima s drugom djecom u razredu ili društvu netolerantnom za njegovu situaciju. Ovo je jedna topla sisačka priča, jedan pozitivan primjer.
Cijela priča je počela netom nakon incidenta u Zagrebu, gdje djevojčica Elena zbog greške sustava, nije bila upisana u prvi razred osnovne škole. Potaknuta tom situacijom, ekipa Radio Siska odlučila je provjeriti je li tako nešto moguće u Sisku i kakva je točno situacija s djecom s poteškoćama u razvoju. Stoga smo proveli jedan u Osnovnoj školi Braća Ribar, a prva vrata na koja smo pokucali bila su vrata ravnateljice Vesne Šebek.
“Rekla bih da je cilj uvođenja pomoćnika olakšati integraciju učenika s poteškoćama u razvoju u redovne škole. Drugim riječima, njihovim upisom se postiže socijalizacija, integracija i prihvaćanje različitosti jer i ostala djeca reagiraju pozitivno, razvija se tolerancija i jača se osobnost djeteta i pozitivno razmišljanje da dijete ima istu šansu kao svi drugi. Sve je počelo prije pet godina kad je osnivač škole, Grad Sisak, krenuo u projekt za rad s pomoćnicima. Sad program ‘Ruku pod ruku’ ide već četvrtu godinu zaredom, a putem natječaja nam je omogućeno da svaki učenik ima svog pomoćnika u nastavi. U ovoj školi je trenutno devet pomoćnika za deset učenika.
Naglasila bih da je uloga pomoćnika kod djeteta smanjiti stres, napraviti da se ta djeca osjećaju jednako vrijedna, što i jesu, i taj pomoćnik mora imati afinitet za rad s djecom, tako da se to dijete osjeća sigurno i sretno u školi.
Također, moram istaknuti da se u ovoj školi incident poput onoga iz zagrebačke škole ne može dogoditi, dakle roditelj dođe na razgovor u stručnu službu i kod mene kao ravnateljice i sve riješimo u dogovoru s Gradom Siskom i svim potrebnim institucijama i do početka nastave sve mora štimati”, rekla je Šebek.
A da bi sve funkcioniralo glatko, osim ravnateljice i pomoćnika u nastavi, brine se i defektolog Tihomir Bušić koji nam je rekao da je komunikacija na relaciji učenik s poteškoćama – pomoćnik u nastavi – roditelji, vrlo uspješna i da su sva djeca napredovala, opisavši koji je točno posao pomoćnika: “Posao pomoćnika je prije svega pružati podršku djetetu u svakodnevnom radu na nastavi, a ako dijete ima i motoričkih poteškoća, pomoćnikov posao uključuje i vođenje djeteta doma, dovođenje u školu, vađenje knjiga, pomoć u higijeni i hranjenju, kao i spomenutu pomoć u učenju, odnosno u savladavanju gradiva. Također, pomoćnik je u biti na usluzi cijelom razredu, njega ili nju prihvati cijeli razred i to je ta komponenta socijalizacije – poboljšava se kvaliteta socijalne uključenosti djeteta.”
Saznavši ove osnovne podatke, uputili smo se u sam razred, gdje smo upoznali desetogodišnjeg Josipa Perekovića, jednog od one djece koja vam uljepšaju cijeli dan, ali i učiteljicu Nadu Milošić, te Josipovu pomoćnicu u nastavi, Zvjezdanu Bursać, kao i Josipove prijatelje i prijateljice iz razreda. Na prvi pogled je bilo jasno da je Josip sretno dijete i da je zadovoljan svojim razredom, učiteljicom i pomoćnicom, no prava čarolija se dogodila tek kad smo stavili mikrofon ispred malenog Josipa.
“Ja sam Josip Pereković, učenik 3.b razreda i predsjednik razreda već treću godinu. Imam stvarno dobre učiteljice, to bez daljnjeg, a isto tako razred je jedno veliko srce i stvarno smo super. Jedan moj dan vam izgleda ovako: prvo me učiteljice i tete spremačice dočekuju kad dolazim u školu, ulazim u razred, dolazim na svoje mjesto, pozdravim se s učiteljicom Zvjezdanom, pripremamo knjige, u čemu mi ponekad pomognu i prijatelji i eto, počinjem učiti. Što se tiče slaganja s drugom djecom u razredu, svi smo prijatelji, odnos nam je fenomenalan, a imam i curu Raniju. Ona puno priča sa mnom i puno mi pomogne”, rekao nam je nasmijani Josip kojem je omiljeni predmet vjeronauk, no voli sve predmete. U slobodno vrijeme pjeva, a nas je počastio najvećim hitovima Mladena Grdovića. Na kraju razgovora, Josip je istaknuo da mu je najveća želja prohodati, a drugoj djeci koja imaju poteškoće je poručio: “Samo budite uporni i to što želite će vam se ostvariti.”
A da je Josipov odnos s ostatkom razreda doista odličan i da Josip super napreduje, potvrdila je iz prve ruke njegova pomoćnica u nastavi, Zvjezdana Bursać, po struci učiteljica razredne nastave.
“Tri godine sam s Josipom i mi smo veliki prijatelji, volimo se družiti i smijati, kliknuli smo si od prvog dana. Svaki dan prvo razmijenimo što se događalo taj dan i odlično surađujemo na nastavi. Najviše mu pomažem kod pisanja, iako on voli samostalno pisati. Kod kuće mu pomažu stariji brat, mama i tata, s kojima se svakodnevno vidim i čujem i dogovaram sve, što je jako bitno. Znate, kad sam vidjela Josipa, odmah sam znala da ćemo puno postići i napraviti, da će dosta napredovati. Josip se odlično socijalizirao, razred je stvarno poseban i sve u svemu, jako smo zadovoljni”, ispričala nam je Zvjezdana, dodavši da je Josip i početak ove školske godine dočekao spreman i punih baterija, iako se tijekom ljeta uopće nije odmorio.
“Josip je većinu ljeta proveo u Poliklinici Glavić, gdje je proveo sate i sate na vrlo napornim terapijama, vježbajući hodanje i motoriku. Vježbe su jako skupe, 136 tisuća kuna za 12 terapija, no uspjeli smo skupiti novce, prije svega njegovi roditelji, no i mi u školi smo se uključili. Svako dijete u razredu je odvojilo dio svog džeparca i svi su bili iskreno sretni da mogu pomoći Josipu”, dodala je Zvjezdana.
Josipova učiteljica, gospođa Nada Milošić, bila je kratka i jasna, rekavši: “Ovaj razred je najbolji razred na svijetu, a Josip je dobri duh našeg razreda. Mi živimo za Josipa, a Josip za nas i mislim da sam time sve rekla.”
I taman kad smo mislili da trenutak ne može biti emotivniji, potrebu da nešto kažu osjetili su i Josipovi prijatelji. Jedan po jedan su dolazili do mikrofona i hvalili Josipa koji nije skidao osmijeh s lica. “On je naša inspiracija”, rekla je jedna djevojčica, nakon čega se razredom prolomio gromoglasan pljesak.
