Naslušao sam se ovih dana previše kritika na račun božićnog uređenja Siska, posebno Kranjčevićeve i dijela Radićeve ulice. Ni jedan, doslovno ni jedan Siščanin, nije rekao da mu je ideja dobra, da se veseli klizalištu, da podržava napore gradskih vlasti da Božić obilježimo u nekom drugom obliku.
Na klizalište je bilo svakakvih komentara. Što će nam klizalište, već jedno imamo na Zibelu, kakvo je to maleno klizalište, te neće biti dobar led, zatvoren je promet, kako ćemo, gle čuda, automobilom do trgovine. A, možda, i u trgovinu. I koliko sve to košta.
Još dok klizalište nije bilo u funkciji, govorio sam tim „nevjernim Tomama“ da će se postići svrha i isplatiti trud, ako svakoga dana na ledu bude bar tridesetero djece. Nisu mi se htjeli suprotstaviti, ali osjetio sam da prekidaju razgovor i odlaze s mišlju – gle još jednoga luđaka.
Ovih dana gledam razdragana djeca, veselo se kližu, padaju, dižu se, a mame i tate, bake i djedovi, ohrabruju svoje mezimce. Klinci jure, poletjeli bi da mogu. Gledam kako jedan deda, uvaženi sisački liječnik, strpljivo vodi svoju unučicu. Ona ima klizaljkice, deda je drži za ruku, nogice lete svaka na svoju stranu, ali deda ide i pazi da ne bi „zaplivao“ po ledu. I tko još ima hrabrosti reći da led nije postigao svrhu.
Što se tiče prometa, ljudi moji, pa ni po Jelačić placu se ne vozi. I život ide, ljudi žive. Pa, izdržati ćemo tih nekoliko dana.
Za Ulicu Stjepana i Antuna Radića, imam ozbiljnih primjedbi. Nismo li Sisak, onim autićima i ringišpilima, stavili uz bok nekakve bosansko-srpske palanke. Je li nam to baš trebalo. Možda se mogao osmisliti neki drugi sadržaj, nešto što bi ostalo za pamćenje. Bar u Gradu imamo kadrova koji bi mogli nešto kvalitetnije osmisliti, pa da Sisak, u ovo božićno vrijeme ostane u pamćenju, Siščanima i onima koji dođu u naš grad.
Autor: Vladimir Pajtlar
