povezane vijesti
[pro_ad_display_adzone id=”10155″]
Sjećam se prvih majeva od prije pedesetak godina. Bio je to praznik kada su ljudi ukrašavali svoja dvorišna vrata, jorgovan je bio u punom cvatu, bilo je zelenoga lišća, ljudi su se natjecali čiji će plot biti ljepše nakićen.
Dogovarali su se susjedi, kumovi, porodice, kuda će ići poslije podne. Negdje su, kraj potočića, iznijeli iz fiće onaj limeni ciganski roštilj, žene su iz žutih limenih putnih kutija vadile ćevape i pljeskavice, najiskusniji je ložio vatru, dimilo se iza svakoga grma. Bilo je tu i flaša piva, za žene „himbersafta“ ili segestičinog C 4 soka, a možda se našla i radonjina eska.
Kao simbol „bogatstva“ fićo je bio parkiran neposredno uz roštilj, vlasnik je obvezno sjedio na travi pored njega i važno se naslonio na limenog ljubimca.
Oni još bogatiji imali su „milečenta“ ili „miletrečenta“, a oni koji su se malo odvajali od talijanskih automobila bili su jako važni uz svoj opel ili moskvič.
Slavilo se, jelo i pilo. U sumrak se pakovalo, odlazilo svojim kućama, sutra je bio novi radni dan. Nije bilo spajanja dana sa subotom ili nedjeljom, tzv. produženih vikenda ili čak tjedana.
Zadnjih nekoliko godina gledam te prvosvibanjske proslave. Sve su one na isti kalup. U Maksimiru se skupe ljudi, na nekoliko mjesta se kuha grah ili nešto drugo, dolaze i mladi i stari. Na početku netko od sindikata kaže koju riječ, naravno, kritizira aktualnu vlast. Poslije se narod gura oko kotla, pružaju se ruke s plastičnim tanjurima – daj meni, ja sam na redu, što se guraš babo jedna nalickana.
I tako prođe Međunarodni praznik rada.
U Sisku se, na Viktorovcu, isto tako okupljaju oko zadimljenog kotla. Gledam u ta lica koja s plastičnim žlicama i tanjurima čekaju svoj red. Sa svakoga lica možeš iščitati tko je i kakav je. Vidiš mu u očima da mu ta porcija znači više od običnog ručka, osjetiš da ga opija miris uzavrelog graha, pa ako se u porciji nađe i poneki režnjić kobasice (bar i one najprostije, narodne), radosti nema kraja. Uh, kako je vruć, moram brzo pojesti, možda dobijem još jednu porciju.
Gledam i u neke koje dobro poznajem, znam da bi mogli iz lijevoga džepa kupiti i kotao i sav grah, ali uporno stoje sa svojim plastičnim tanjurom i čekaju svoj red. Možda će baš taj dobiti porciju koja je potrebnija nekome od onih koji sramežljivo pružaju svoje ruke.
Samo što ne viknu – život dam, grah ne dam!
Autor: Vladimir Pajtlar
