povezane vijesti
Vozim u subotu preko Staroga mosta, dolazim do semafora na križanju Žitne i Ulice J. J. Strossmayera, zeleno mi je svjetlo, ali veliki crni terenac stoji na sredini raskršća. Iz njega je izletio neki tip, počeo mahati rukama, ne dozvoljava da prođem. U taj tren bjesomučnom brzinom, uz stalno pritiskanje trube, s brda od bolnice, sjurila se nakićena svatovska kolona. Nisam brojao koliko je bilo automobila, ali dva puta se izmijenilo crveno sa zelenim svjetlom. Kada je prošao i posljednji automobil, taj tip iz terenca važno je mahnuo rukom da možemo proći, sjeo u svoj terenac (nisam vidio koje je marke) i odjurio na Novi most, da sustigne kolonu.
Nije tu bio kraj. Dolazim na Viktorovac, želim skrenuti prema groblju, ali – ne može se. Ovdje na raskršću stoji mladić s flašom u ruci, s visoko podignutom rukom (i flašom u njoj, a nije bila coca cola), i on regulira promet. Prolaze automobili, mladić na raskršću malo potegne iz flaše i važno požuruje svatovsku kolonu. Na zadnjim vratima, s tijelom izvan automobila, s obveznom flašom u ruci stoje dva mladića, automobil juri, a pijani mladići su važni, jako važni, prevažni.Mi, koji nismo u svatovskoj koloni, strpljivo čekamo. Mladić s flašom, na raskršću provodi zakon. On odlučuje tko može, a tko ne može proći.
Zamislite, u jednom trenutku, kada se svatovska kolona malo razrijedila, jedan vozač, iz Ulice hrvatskih domobrana, usudio se ući u raskršće. Imao je sreću, mladić s flašom potrčao je za njim, bijesno vičući na „drznika“, ali ga nije stigao.
Naravno, u mojem automobilu (a vjerujem i u ostalima koji su naprasno bili zaustavljeni) su se zapitali – tko su ti mladići koji si uzimaju za pravo da reguliraju promet. Zar svatovska kolona ne bi mogla dostojanstveno proći kroz grad. Čemu izraz nadmoći, nadmenosti i na kraju bezobrazluka.
Koliko se razumijem u promet, samozvani „prometnici“, napravili su nekoliko prekršaja: brza i bjesomučna vožnja, urlikanje sirenama kroz grad, bespravno zaustavljanje prometa od strane neovlaštenih osoba.
Neka se ljudi u svatovima vesele, neka u svome restoranu ili pod svojim šatorom rade što god hoće, ali neka ne ometaju ljude oko sebe.
Autor: Vladimir Pajtlar
