povezane vijesti
Ne mogu opisati koliko sam sretan i ushićen. Zamislite, neki dan su novine objavile, da mala popišanka Karamarkovićka ima tri mjeseca. Zamislite, to dijete ne plače, samo se smije, valjda ni ne piša ispod sebe, a ako se i upiški, onda si sama mijenja pelenice. Tako novine (i bajni novinar koji nema pametnijeg posla) opisuje tromjesečnu kćerkicu (zaboravio sam joj ime) bračnoga para Karamarko.
Nema detaljnijeg obrazloženja, ne piše je li kćerkica pita svoga mlađahnoga oca kada će završiti razgovore oko slaganja vlade, jesu li pristali da Vaso sjedne na ministarsko-policijsku fotelju, ili će – ne daj Bože – netko drugi zauzeti to mjesto.
Uglavnom, za razliku od mnoge djece, Karamarkovoj kćerkici nisu „zamagljene“ oči, nisu bile ni onoj maloj Cigančici koju su roditelji ostavili u Velikoj Gorici, ali se zato „zamagljuju“ oči nekim svećenicima koji traže lukno od svojih vjernika.
Dugogodišnji sam novinar, ne znam po kojem propisu (ili je to slobodna procjena urednika) da se nekim ljudima, djeci, a i starijima, kada im je slika u novinama, „zamagljuju“ oči, a drugima ne. Koja pravila tu vrijede?
Ako si uhićenik nije uspio kaputom ili vestom sakriti glavu, svakako im treba „zamagliti“ oči. Tako narod neće moći vidjeti lice uhićenih lopova, ubica, pljačkaša, kradljivaca. Posebno to treba primijeniti na ljude „od formata“, kada se uhićuju gradonačelnici, poznati poduzetnici, nogometni mešetari…, svi oni zvučnih i poznatih imena. Isto tako, kada ih Vrhovni ili Ustavni sud oslobodi, isto im treba „zamagliti“ oči kako jadni narod ne bi gledao te grozne face.
Autor: Vladimir Pajtlar
