povezane vijesti
U Brodskoj Varoši čudo neviđeno! Već 14 godina rodan nazvan Klepetan, vraća se svojoj bračnoj družici Malenoj, koja zbog slomljenog krila ne može na dug put u južne krajeve.
U cijeloj toj priči, priznanje odajem samo gospodinu Stjepanu Vokiću, umirovljenom domaru lokalne škole u Brodskoj Varoši, koji je prihvatio ženku sa slomljenim krilom i cijele zime vodi brigu o njoj.
Da, Stjepan Vokić je taj koji zaslužuje pažnju.
Nema sumnje, priča je zgodna, zaokuplja čitatelje, slušatelje i gledatelje televizije. Ali, treba znati i neke osnovne podatke o ponašanju roda, koja ima zgodno latinsko ime Ciconia ciconia.
Rode su, kao i mnoge druge ptice, monogamne. Izaberu partnera za cijeli život. Alfred Edmund Brehm, najbolji pozavatelj životinjskoga svijeta (koji je živio u 19. stoljeću), kategorički tvrdi da se roda nikada neće „prokurvati“. Ako mužjak (ženka) ugine na putu, bračni partner ostaje sam do smrti.
Zato me ne čudi što se Klepetan uvijek vraća u svoje gnijezdo svojoj životnoj odabranici, Malenoj. Nije u pitanju ljubav kakvu osjećaju ljudi, to je životinjski poriv – izabrati partnera za cijeli život.
Herojem treba zvati gospodina Vokića. On je taj koji je unio sebe u normalno ponašanje Klepetana i Malene. Ne treba se čuditi Klepetanu. Možda mu se mi, ljudi, čudimo što je vjeran i nepromiskuitetan, što nije naša, ljudska, osobina. Nemojmo mjeriti sve prema svojim, ljudskim, mjerilima.
P.S.
Pisce novinskih članaka koji uporno ponavljaju kako je Klepetan, sav sretan, prevalio 13500 ili 14000 kilometara, da stigne u Brodsku Varoš do svoje Malene i to baš iz Južne Afrike, pitam otkuda znaju da je Klepetan prezimio baš na jugu afričkog kontinenta. Ipak, preporučam da pročitaju Brehma ili dr. Jasminu Mužinić iz HAZU, Zavoda za ornitologiju.
Vladimir Pajtlar
