Siguran sam, Stric crta i na onome svijetu

mj

I Sisak je imao svoga dobroga duha. U novogodišnjoj noći, duša Ivana Sabolića, našega Strica, preselila se „u vječna lovišta“. Otišao je svome društvu – onim tisućama nasmijanih likova, svojim pajdašima, tamburašima, ribičima, mrežarima, čuvarima domaće živine, zamišljenim kartašima. Otišao je u društvo onih koje je crtao cijeli svoj život, dajući im svojim kistom ili olovkom nasmijano i izborano lice, suzne oči, pijane poglede ili ozbiljno lice.

Znao je Stric uobličiti čovjeka, onako kako ga je on vidio, ali taj je čovjek bio prepoznatljiv, on je iz naše sredine, to smo često mi, to su ljudi s kojima je odrastao ili radio, ljudi iz njegove neposredne blizine.

Uvažavao je sve one koji su olovkom ovjekovječili Sisak. Posjećivao je sve izložbe sisačkih i drugih slikara. Radovao se svačijem uspjehu. ali istovremeno bio je tužan što se nikada cjelovito nije predstavio svome gradu. Izgleda da za njega nije bilo prostora da izloži svoje umjetnine. Sanjao je kako će jednoga dana njegove slike visiti na zidovima Galerije Striegl. Nije to govorio, ali tako je želio.

Otišao je u novogodišnjoj noći s mnogo neostvarenih planova i želja. Ostavio je sve nas s kojima je rastao – svoje dečke iz Tišinske ceste, kolege iz Rafinerije, svoje cure iz radionice za uramljivanje slika koje je svakoga dana posjećivao.

Uvažavali ga ili ne, Sabolićeve slike vise na zidovima svih sisačkih domova. Ako netko još uvijek drži njegovu sliku između listova starih novina, sada je vrijeme da ih izvadi na svjetlo dana i postavi tamo gdje je naš Stric to i zaslužio.

Crtaj, dragi prijatelju i u „vječnim lovištima“. Siguran sam da i u „onome životu“, u ovih nekoliko dana, crtaš nas koji smo te okruživali – lijepe ili ružne, nasmijane ili ljute, bez zuba i crvenog nosa, sa šaranom u ruci ili velikim „bajsom“ u koloni božićnih i novogodišnjih čestitara.

Bio si i ostao si, dragi Stric, dobri duh Siska.

kolumna stav

najčitanije