povezane vijesti
Tko je ta Željka Markić oko koje se danima pune naslovnice, objavljuju portreti preko cijele stranice, oko koje se slikaju nasmijana anonimna lica, i koja provodi nekakvo potpisivanje za referendum na kojem bi se građani izjasnili o drukčijem načinu izbora.
Pune li se stupci novina i minute radio i TV emisija Željkom Markić u nedostatku drugih događanja? Sigurno ne. Sa svime onime što se vrti oko Željke Markić, zamagljuju se istinski problemi nacije. Zar je taj izborni sustav kriv što je Hrvatska opljačkana u neviđenoj pretvorbi nekakvog društvenog kapitala u privatno vlasništvo. Zar je taj izborni sustav kriv što je bivši premijer uzeo mito i predao INU u ruke Mađara? Gdje je onda bio netko sličan Markićki da pita – otkuda pravo Sanaderu da nešto što su radnici INE stvorili proda „dragim“ Mađarima.
Gdje je onda bio netko kada je propadala sisačka Željezara da kaže – hej, gospodo, to su stvorili radnici te Željezare, oni su desetljećima radili za malu plaću i izgradili ovo što vi sada prodajete. Tko ste vi? Kakav je to zakon o privatizaciji koji vama omogućava da za sitne novce dobijete toliko znoja, truda i pameti svih generacija željezaraca.
Zašto je i kako propala Segestica, Radonja (Herbos), Graditelj i još mnoge firme. Što radnik, bilo kojega propaloga ili prodanoga poduzeća, ima od toga što je netko za sitne novce kupio, a onda upropastio poduzeće.
Sjećam se svoje firme, novinskog poduzeća. Sjećam se svake veljače, kada nam je namrgođeni šef računovodstva iznosio podatke o završnom računu. Ostatak dohotka je toliki i toliki. Hoćete li da ga podijelimo u ionako mršave plaće ili ćemo kupiti tri nova stola (stari su se raspadali), dva pisaća stroja i jedan fotoaparat. Iduće godine ćemo malo „podebljati“ plaće, rekao bi knjigovođa, znajući da i sam sebi izbija koji dinar iz džepa.
A kada je došlo vrijeme pretvorbe, došao je netko iz Zagreba i rekao – to nije tvoje, to je sada moje. A ja sam pomislio – kako je tvoje, među svim radnicima, i ja sam kupio tu zgradu gdje živimo i radimo, ja sam kupio te stolove, stolice, pisaće strojeve, fotoaparate. Ja sam to kupio odričući se novca koji mi je pripadao.
Takav zakon o privatizaciji donijeli su zastupnici, svi „veliki“ Hrvati. Fućka se njima što su naprosto oteli imovinu radnika, što su je pokrali pojedinci, ili su je neki kupili u bescjenje.
To su, a i mnogi drugi, pravi problemi Hrvatske. Što sada Markićka hoće – primijeniti tok krive Drine? Ili i ona hoće u Sabor? Valjda joj se osladilo gledajući raznorazne Kerume koji jedva da pomole nos u saborsku dvoranu. I za to primaju masne novce, o kojima običan radnik negdašnje Željezare, a uskoro i Rafinerije, može samo sanjati.
Zato, nazdravlje svima koji misle kao Markićka.
I ona i svi koji misle kao ona, zakasnili su. Uništeno je sve što se moglo, a novac (moj i tvoj) završio je u nečijim džepovima.
Autor: Vladimir Pajtlar
