povezane vijesti
Znamo da papagaj ponavlja riječi. Reci papagaju nešto, a on ako je imalo pametan, ponavljat će tu riječ i ne znajući što ona znači. Tako papagaji opstaju. Ljudi im se dive, slušaju ih i hvale se okolo kako im je ptica izuzetno pametna – sve ponavlja.
Jesu li nam neki političari papagaji? Je li ponavljaju svakoga dana iste riječi (samo je red riječi u rečenici malo izmijenjen), s kojima „zadivljuju“ slušatelje oko sebe, koji bi im se najradije zavukli u „ono“ mjesto.
Još od kasnoga ljeta, slušam jednog političara koji iz dana u dan, kao onaj papagaj, ponavlja isto: Ova vlada ne valja, vodi Hrvatsku u propast, ništa nije napravila, neka svi daju ostavke, idemo na izbore…Sve su to šupljoglavci koji su se dočepali ministarske fotelje, a o stvarnosti nemaju veze.
I ja, stara naivčina, očekujem svakoga dana da će uvaženi oporbeni političar reći neku pametnu, ponuditi rješenje za probleme. Ali, ništa, televizor ne trebam ni slušati, znam što govori. Putuje taj političar državom, okružio se istomišljenicima, oni mu plješću, a ni sami ne znaju zašto plješću. Ignorira najviše tijelo u državi, ne dolazi na sjednice Sabora. On ima važnijeg posla. Pa, za Boga miloga, koji je to važniji posao nego dolaziti na sjednice Sabora.
Ova je vlada, po stoti put on ponavlja, upropastila Hrvatsku. Nitko mu ne zna odgovoriti – čija je vlada poklonila na stotine poduzeća odabranim ljudima, tko je zbog mita prodao INU, najveću hrvatsku kompaniju, kako to da je jedan čovjek mogao imati više od 150 poduzeća. U pretvorbi je, kažu, to stekao. Da, u pretvorbi, po zakonima koje je donijela stranka (i ljudi) koji su tada bila na vlasti.
Idemo i još malo dalje. Početkom 90-tih odjedanput su se pojavili „veliki“ privrednici koji su bez dinara u džepu pokupovali najuspješnije hrvatske firme, upropastili ih, spremili lovu na sigurno i – nitko im ništa ne može. Jer, sve je bilo po zakonu, onom zakonu kojega su oni donijeli.
Ponekad ispliva na površinu što se sve radilo. Eto, najsvježiji slučaj „Gavrilovića“, od kojega su nekada (u „truloj“ Jugoslaviji) živjele tisuće porodica i još više seoskih gospodarstava. Polako izlazi na površinu bijeda kapitalizma, koji priznaje samo profit. Čak i po cijenu zdravlja vlastitog naroda.
Svi bi bili sretni da je samo „Gavrilović“ kupljen pod sumnjivim okolnostima.
Upropaštene su firme koje su uživale ugled u svijetu. Za sisačku Željezaru rekao mi je jadan tadašnji direktor da je to bilo poduzeće koje je bilo toliko organizirano da se nije moglo baciti na koljena. Kako je bio naivan. Došli su neki novi ljudi, s obveznom rukom na srcu, uništili sve što se moglo uništiti. I posljednje ostatke ostataka svim se silama želi uništiti ili u bescjenje dati podobnima. Badava plač i suze radnika koji rade u takvim poduzećima i koji tvrde da je opstanak moguć.
I na kraju zaključak: Kome vjerovati? Onima koji samo pljuju i ne nude rješenja ili onima koji rade, ali se rješenja ne vide. Izgleda da smo nesposobna nacija s još nesposobnijim političarima.
Autor: Vladimir Pajtlar
