povezane vijesti
Ne mogu se oteti dojmu da se u Hrvatskoj posljednjih godina namnožilo „pravih“ i „velikih“ Hrvata. Pogledajte onoga bivšega šefa Plitvičkih jezera. Ima dva radna mjesta, plaćena naravno, a na ni jedno ne dolazi. Još se ljuti kada dobije otkaz. Pa, one zaposlenike HBOR-a, koji dobivaju stambene kredite s mizernom kamatom. S čijom lovom raspolažu? S našom, hrvatskom, s novcima poreznih obveznika.
Čuo sam, iako nisam provjerio, da jedan županijski radnik, prije prelaska na drugo dobro plaćeno radno mjesto, u ugovor o radu stavlja otpremninu od 300.000 kuna. Jer, taj „veliki“ Hrvat, misli da je veći Hrvat od mene umirovljenika, da je on toliko važan stručnjak i da mora dobiti zamašnu otpremninu. Što je zanimljivo, svi su izgledi da će tu otpremninu i dobiti, a nitko od čelnih ljudi Županije neće ni prstom mrdnuti da se zabrani takva isplata.
Uvijek sam govorio da se u Saboru izglasavaju raznorazni zakoni i da svi oni koji dižu ruke, prije svega, u tim zakonima vide sebe. Sjetite se one famozne rečenice „da novac nije imovina“, da se krađa auta ne zove lopovluk već posudba. Da ti mozak stane na kakve su sve ideje dolazili vrli sabornici i oni koji su predlagali te zakone.
Valjda sam odrastao u neko poštenije vrijeme kada nije bilo otpremnina. Kada si išao u mirovinu, ako je poduzeće dobro stajalo, dobio su dvije prosječne plaće. I to je sve. Ako si bio sretnik i radio u poduzeću koje je imalo novca, možda se „zalomilo“ i nekoliko prosječnih plaća. Otpremnine? O tome se nije znalo. To su izmišljotine tih „velikih“ Hrvata, koji gledaju samo na svoj džep.
Svi ti gramzljivi ljudi ne žele znati da troše novac poreznih obveznika, da ga nemilice razbacuju, da se na sve strane plaćaju neki inozemni stručnjaci, kao da mi u Hrvatskoj nemamo pametnih glava. Stalno se govori da iz Hrvatske odlaze obrazovani ljudi. Pa, naravno, odlaze. Kada vide da jedan obični šmokljo, koji se – po nekim mjerilima – dočepao savjetničkog (?) mjesta, koji je obećao da će dignuti ruku za aktualnu vlast, ima primanja u mjesec dana što prosječan umirovljenik nema u godinu dana. Pa, još guraju sinove i supruge na dobro plaćena radna mjesta, a svi su oni „stručna lica“.
Kada to vidi mladi, obrazovani arhitekta, liječnik, građevinac, što mu je preostalo nego da ode u susjedstvo, u Njemačku, Austriju, Englesku, a neki i u SAD i Kanadu.
Ne vrednuje se rad, već visoko podignuta ruka, „veliko“ hrvatstvo se cijeni rukom do lakata gurnutom u naše novce.
Previše se pesimizma unijelo u mene. „Ostajte ovdje, reče jednom jedan pjesnik, sunce tuđega neba, neće vas grijati kao što ovo grije.
Da je pjesnik živ, danas bi napisao „Odlazite u svijet, još dugo neće biti sunca u Hrvatskoj“.
Autor: Vladimir Pajtlar
