povezane vijesti
Čije je poduzeće Hrvatska elektroprivreda? Tvrde da je u državnom vlasništvu. Valjda tako piše i u dokumentima. Tko imenuje direktora? Pa, sigurno, vlasnik, dakle država. Po toj logici, taj direktor i svi njemu potčinjeni trebao bi za svaki svoj potez odgovarati državi. Pogotovo, ako se poslovni potez ne dopada vlasniku. Je li kod nas tako?
Neki dan čitam u dnevnom tisku slijedeće: Prema Kolektivnom ugovoru, oko 11 tisuća zaposlenih u HEP grupi imat će pravo (gledajte na što sve imaju pravo) na regres za godišnji odmor, uskrsnicu (valjda i božićnicu), dar za dijete, dobivat će i naknadu za topli obrok. A osim dodatka na ukupni staž radnicima HEP-a zagarantiran je i dodatak na plaću za neprekidni radni staž u toj kompaniji od 0,15 posto po godini staža, tzv. nagrada za vjernost. Osim svih navedenih materijalnih prava koje je Uprava dala radnicima, kolektivni ugovor predviđa i da će, ako će biti dobri poslovni rezultati, zaposlenici dobiti i stimulativni dodatak na plaću koji bi se isplaćivao na temelju godišnje mase za plaće.
Dakle, pored 300 i nešto više tisuća nezaposlenih radnika u državi, HEP svoje radnike plaća što su, eto, pokazali dobru volju da rade u toj firmi. Da ne bi otišli, oni su nezamjenljivi, i za to ih treba posebno platiti. Pa, onda još i za dobre poslovne rezultate trebaju dobiti stimulanse. Zar se ne očekuje da onaj tko nešto radi, na bilo kojem radnom mjestu, taj posao dobro radi? I da za to dobiva, bar u HEP-u, solidnu plaću. Jesu li „dobri poslovni rezultati“ kada poskupi struja
Skoro sam čitao u dnevnom tisku kako u HEP-u na svaka tri zaposlena, dolazi jedan automobil. Opa, pomislio sam, ako nemaju za svakoga radnika bar jedan automobil ili kamion, onda, pod hitno, treba dignuti cijenu struje i kupiti još nekoliko tisuća automobila. Od kojih bar stotinjak s „deset zvučnika, sedam brzina, motorom od najmanje 200 KW, kaučima na razvlačenje, priručnim kuhinjama…“
I kuda nam ta država ide, kada ne može reći – dosta. Ne može propisati pravila ponašanja u svojim poduzećima. Može samo mijenjati direktore (naravno, po stranačkoj boji), bez da se pita što on radi u tom poduzeću.
Bio bi najsretniji kada bi sva poduzeća u Hrvatskoj, bilo privatna ili državna, mogla isplaćivati plaće od kojih bi se moglo ugodno živjeti, koja bi isplaćivala regrese, božićnice, uskrsnice, darove za djecu, „nabacivala“ na plaću koju kunu „za vjernost“. Neka u privatnom poduzeću vlasnik plaća svoje radnike koliko hoće, ali – u ovoj situaciji kada država jedva preživljava – mislim da se u HEP-u ponašaju kao pijani milijarderi.
Autor: Vladimir Pajtlar
