povezane vijesti
Gledam javnosti predočene ideje o uređenju tzv. pješačke zone u Sisku, koja bi obuhvaćala dio Kranjčevićeve, Radićeve i Trga bana J. Jelačića. Podijeljene su i nagrade autorima najboljih rješenja. Sada je na Gradu da krene u akciju. Ako sam dobro primijetio, ni na jednom prijedlogu nema gradskoga sata. Tek na jednome, predviđen je sat, ali nekakvi elektronski. Znači, Sisak bi ostao bez svoga sata, koji je za generacije ljudi bio orijentir. Svi smo govorili – tamo kod sata, sat opet ne radi, kod sata skreneš. Naravno, znalo se da je to sat na Trgu bana Josipa Jelačića.
Sat je bio polazište kada su se mjerile razne udaljenosti, od sata kreću kućni brojevi, sat je posta i ostao gradsko obilježje.
[pro_ad_display_adzone id=”8958″]
I u Zagrebu, kada su uređivali Jelačić plac, nikome nije palo na pamet da ukloni sat ili da postavi nekakvi digitalni, elektronski mjerač vremena. Sat je bio i ostao kultno mjesto ispod kojega su se dogovarali spojevi, gdje se čekalo poslovne partnere, gdje se okupljaju đaci i odlaze na nastavu.
Što bi Zagrepčani rekli da im netko „ukrade“ sat?
Sisački javni sat, po odluci tadašnjih gradskih vlasti, napravljen je 1956. godine. Izradilo ga je sisačko zanatsko poduzeće „Usluga“. Dakle, 59 godina je na istome mjestu.
Sjećam se staroga prijatelja, Tome Brlića iz Kostajnice, s kojim sam satima pričao. On je sve do smrti održavao taj gradski sat, radio je to besplatno ili za smiješne novce. Namještao ga je iz nekakve male prostorijice u haustoru kod „Tri jagode“. Tomi je taj sat bio život, on je bio samac, svu ljubav poklanjao je „svome“ satu.
Ne mičite sat, zov je Siščana, ostavite ga kao simbol nekih prošlih vremena i navika. Vratite i onaj meteorološki stup kod crkve. Ostavite nešto što Sisak čini Siskom. Dajte satu i malo inovacije – stavite svjetlo u njega, nađite nekoga tko će voditi stalnu brigu o njegovoj točnosti.
Ne damo naš sat, čuo sam ovih dana od mnogih sugrađana.
Autor: Vladimir Pajtlar
