povezane vijesti
Često navratim u neko od posavskih sela, divim se drvenim građevinama nepoznatih majstora koji su prije 200, 300 godina gradili životne prostore koji stoje i danas. Kako su bili vješti u spajanju uglova, rasporedu prostorija, kako su nepogrešivo računali statiku, kako su vodili brigu o toplinskoj izolaciji.
Bili su majstori, samouci, svaku dasku, planjku, gredu, letvu, trebalo je ručno istesati, trebalo je znati kojih dimenzija mora biti noseća greda, svaki rog na krovu i svaka letva.
Bili su to hrvatski majstori, seljaci, kojima i danas, nakon više stoljeća, treba skinuti kapu. Pred tim drvenim građevinama, mora se stati i promatrati, čuditi i razmišljati. Sve je to napravljeno s dvije ruke i deset prstiju.
Sada dolazi i ono – nažalost! Vlasnici ruše drvene kuće, prodaju ih ili jednostavno koriste za ogrjev. Došla su neka druga vremena, onoga staroga, što se stoljećima pokazalo da je zdravo za život, kao da se sramimo.
Da bi zaštitila uništavanje narodne arhitekture, Ministarstvo kulture donijelo je rješenje kojim se zabranjuje otuđivanje i rušenje tih drvenih objekata. Isto tako, Županija je donijela rješenje o zaštićenoj sredini od posebnog značaja.
Sada je vlasnik takve kuće u nezavidnom položaju. Kuću ne smije prodati, ne smije je srušiti, ne smije ništa učiniti s njom. Da bi je sačuvao mora uložiti dosta novca (a i to pod kontrolom države, što opet košta). Ako vlasnik i nađe novac, teško da će naći majstora koji će se upustiti u sanaciju drvene kuće.
Selo Bok (Palanječki) tako je stavljeno pod zaštitu, zabranjeno je otuđivanje kuća i rušenje. U najvećem broju od 34 drvene kuće (koje još uvijek stoje) nitko ne živi. Vlasnici su pomrli ili nemaju nasljednika, a neke kuće imaju i po pet, šest suvlasnika (koji se, po običaju, ne mogu dogovoriti). Kuće bespovratno propadaju, ruše se, nestaju. Nestaje kulturno blago jednoga naroda.
Najveća drvena kuća (nenastanjena) ona je obitelji Jakopović. To je remek djelo narodne arhitekture. Kuća je dugačka 18 metara, kroz cijelu dužinu kuće noseća greda je istesana od jednoga hrasta. Već godinama u kući ne živi nitko. Zub vremena ozbiljno je nagriza, srušene su stepenice (sodiči), otpadaju prozori, propao je krović na zabatu. Na kat se ne može jer je nesigurno. Kada od kiše popusti prvi rog, kada istrunu prve letve, kuća će se srušiti.
Sada dolazimo do onoga s početka – ako je država zainteresirana da sačuva svoje blago, neka uloži novac da se kuće saniraju. Naravno, uz državnu kontrolu.
Nije dovoljno donijeti propise, a iza toga ništa ne učiniti. Uništava se neprocjenjiva baština uz svesrdnu pomoć države.
