povezane vijesti
Jedan od najvećih hrvatskih pisaca, August Šenoa, u svome romanu Zlatarevo zlato, zapisao je i ovo: „A ondje na ishodu sunca, tone u sinjoj magli bijeli Sisak, vječni svjedok hrvatskoga junaštva“.
Naravno, Šenoa je tada vidio Sisak koji je zaista bio bijel. U njegovo vrijeme (sredina 19. stoljeća), Sisak je već poprimao konture grada, poduzetnici su počeli graditi prve industrijske pogone, luka je bila ishodište i stjecište tisuća raznih ljudi. Danas bi rekli, bio je neviđeni muving.
Što je Sisak danas? Upropašteni grad, uskoro bez ijednog industrijskog pogona. Željezara je odavno nestala sa spiska najuzornijih poduzeća, Rafineriji se odbrojavaju dani do zatvaranja. Ne pomažu ni prosvjedi još ono malo zaposlenih i drugih žitelja Siska. Izgleda da su samo „zeleni“ došli na svoje. Zatvorit će te ogavne dimnjake koji su sijali smrt i karcinome (bez ijednog relevantnog pokazatelja). Netko je za masne novce, za svoj džep, naravno, prodao ponos hrvatske industrije, kao što je prodano i stotine drugih poduzeća. Sjeća li se netko Radonje, Segestice, Radnika, Graditelja, Vatrostalne, Hidroputa, Dunavskog Lloyda… Naravno, da se sjeća. Tih poduzeća više nema. Neka su nestala iz objektivnih razloga, ali neka su svjesno uništena. Eto vam tržišta i kapitalizma, reći će zlobnici. Vjerovali smo u to tržište i kapitalizam dok se nisu pojavili neki promoćurni ljudi koji su iz rata (gle čuda) izašli s punim džepovima njemačkih maraka. Oni su trpali marke u džepove, dok je mladost pogibala u Sunji, u Komarevu, u Vukovaru, na Maslenici, kod Dubrovnika…
Upravo takvi ljudi pokupovali su sisački ponos, oni su upropastili tog „vječnog svjedoka hrvatskog junaštva.“ I ovo najnovije, slučaj Rafinerija, kumovao je – zna se tko – netko kome nije stalo do Hrvatske. Prodao je INU Mađarima, dao je u strane ruke ponos hrvatskog gospodarstva. Povijest nas nije ništa naučila. Učili smo u školi o Khuenu Hedervaryju, Miklosu Horthyju, doživljavali smo u novija vremena mađarske carinike koji nam nisu dali da iznosimo njihove salame i sireve, niti da iznosimo forinte.
Mađar gleda svoj džep. Boli ga briga za Hrvate i Hrvatsku. Lijepo će zatvoriti rafinerije, osnažio je svoju u Budimpešti, ove dvije hrvatske, samo su mu na teret.
Zato mislim da nikakvi prosvjedi neće nikoga uplašiti, pogotovo ne Mađare. Za njihovog svemoćnoga šefa ne vrijede europski uhidbeni nalozi. Rugaju nam se i pokazuju dugi nos.
Sada očekujem od (pre)glasnih „zelenih“ da se uključe u prosvjede za očuvanje Rafinerije, ali ovaj puta na drugoj strani. Neka radi Rafinerija (ionako je desetkovana), neka hrani tih nekoliko stotina radnika i tisuće članova njihovih obitelji.
Da je Šenoa živ, sada bi sigurno zapisao: „U sivoj magli potonuo je nekada bijeli Sisak. ali tom vječnom svjedoku hrvatskog junaštva možda ponovno zasja sunce“.
Nadajmo se. Budimo optimisti.
Autor: Vladimir Pajtlar
