povezane vijesti
Odahnuo sam! Konačno znam da nisam domoljub i da ne volim svoj narod. To mi je neki dan priopćio Tomislav Karamarko, kada je rekao – tko nije za HDZ, taj ne voli svoj narod. Kao i mnogo puta do sada, bubnu Karamarko, uvrijedi na tisuće domoljuba i istinskih Hrvata, točno je odredio tko ne voli svoj narod, a time i svoju zemlju.
Koje sam političke orijentacije, to je nebitno. Tko nešto pita umirovljenika, osim za visinu mirovine. I kako spaja početak s krajem. Dao mi je Karamarko, prvi potpredsjednik Vlade (valjda ima i drugi potpredsjednik, samo se tako ne zove), da malo razmišljam. Nisam za HDZ, meni je to jasno. Evo zašto. Pokrao me kada je država bila u ratu, taj isti (ili slični HDZ) donio je zakon po kojemu je sve ono što sam ja (i kolege) godinama stvarali, pripalo nekom drugom, nekakvoj državi. Netko je na moju (našu) imovinu u Šetalištu Vladimira Nazora stavio šapu i rekao – to je moje.
Ostao sam zabezeknut.
Pa, tu zgradu, te pisaće strojeve, stolove i stolice, nekoliko fotoaparata, kupio sam ja, zajedno s još desetak svojih kolega.
Mnogo godina sam odvajao od plaće i kupovao stolce, stolove i tu kuću gdje sam sjedio i pisao, montirao emisije za radio. Došao je HDZ i rekao – e, stani malo, to moraš opet kupiti, to je sada naše. Ako i dalje želiš raditi, daj nama novce.
Svi smo bili ogorčeni, ljuti i bijesni. Mislili smo na početku da se netko šali s nama. Iščeprkao sam u željeznoj blagajni rukom pisani ugovor da kuću kupujemo za 3,800.000 tadašnjih dinara. Mojih, naših, dinara. Nikakvi to nije bio kredit, nikakva država nije dala novce za našu kuću, to su bili novci moji i naši.
I sada, bez srama, Karamarko mene naziva nedomoljubom, možda i neprijateljem države. Samo zato što me je taj isti HDZ pokrao, oteo ono što je bilo moje.
A ja, i mnogi moji kolege, nismo tu pljačku zaboravili.
I na kraju, tko je Karamarka ovlastio da dijeli etikete nama koji ne mislimo kao on i njegovi oko njega.
Vladimir Pajtlar
