povezane vijesti
Opet ovih dana čitam „neke stare knjige“. Gospođa Ruža Tomašić poručuje predsjedniku hrvatske Vlade da je ona veći domoljub od njega. To govori Hrvatica koja je svoj životni vijek provela u stranoj zemlji. Valjda i ona neće reći da je bila proganjana od strane komunističke vlasti. Kada je odlazila u stranu zemlju, služiti stranom gospodaru, gdje je onda bilo njezino domoljublje.
Nešto slično izjavio je ovih dana i Tomislav Karamarko. Pa se prisjetim početka devedesetih godina i cijelo vrijeme rata, kada su se mnogi busali u prsa kako su „veliki Hrvati“, a svi ostali su „mali“ Hrvati. Ne znam, je li po uzrastu, po pameti, po boji kose, po čemu? Gledam i slušam te „velike“ Hrvate, valjda bi se trebao posramiti, što i ja nisam tako „velik“ kao i oni. Ili mislim da nisam njima dorastao. I ne stavljam ruku na srcu sa široko raširenim prstima. To je valjda znak da sam „veliki“ Hrvat, a valjda i domoljub.
Pa si razmišljam – ima li negdje ljestvica po kojoj se određuje veličina Hrvata.
Jesu li veći Hrvati od mene, od prosječnog čovjeka, oni koji besramno svakoga mjeseca trpaju u džep najmanje 50 tisuća kuna, zarađenih na patnjama „maloga“ Hrvata. Daju izjave „ex katedra“, ne mogu shvatiti kako je tom jadnom čovjeku koji je ostao bez plaće, a otplaćuje kredit u švicarcima.
Vi, „veliki“ Hrvati, trpajte si u džep što više novca, jer vi mislite da ste ga zaslužili svojom mudrošću. Neka radnici, oni koji vam omogućuju tako velike plaće (i tko zna što još), crkavaju od gladi, neka njihova djeca idu u školu bez knjiga i bilježnica.
Žalosno je što se „veliko“ hrvatstvo mjeri s debelim novčanikom, raznoraznim beneficijama, nagradama za „uspješan“ rad, bonusima i kako se ne zovu te privilegije.
I takva je Hrvatska koju (ni)smo željeli. Bar mi „mali“ Hrvati.
Autor: Vladimir Pajtlar
