povezane vijesti
Svakoga trena kada pomislim na hrvatski Sabor, kada pogledam ona lica koja sjede u saborskim sjedalicama, uhvati me bijes. To je besramne face, pametnjaković do pametnjakovića, velike Hrvatine koje nemaju ni trunka osjećaja prema siromašnima i gladnima, koji se ne udostoje biti u dvorani kada se glasa o izdvajanju novca za školarce koji nemaju ni za kruh. To su ona djeca (nikako Romi, kao što reče dična ministarka Opačić), otpuštenih radnika, koji su do jučer imali kakvu-takvu egzistenciju.
Svi ti zastupnici spremno dižu ruke kada se dijeli novac poreznih obveznika za njihove stranke. Nikada im dosta, još malo, neka se nađe.
I ti „velikani“ hrvatskoga naroda, saborski zastupnici, ne odriču se svojih debelih nezasluženih plaća, ne sjete se da pokažu imalo razumijevanja za one koji nemaju. Lažu kada kažu da rade cijelu godinu, možda i 28 sati na dan, putuju, prijavljuju se na sumnjivim adresama i sve to naplaćuju. Neka se nađe, nikada dosta.
Imam dovoljno godina da se sjetim nekadašnjeg hrvatskog sabora, još u vrijeme „mrskog socijalizma“. Svaki od saborskih zastupnika, dolazio je „u bazu“, među ljude koji su ga imenom i prezimenom izabrali. Razgovarao je s ljudima, slušao njihove potrebe i želje, obećavao ili ne, ali bio je među ljudima.
Da se kladimo, da postavimo pitanje nasumce odabranim ljudima na ulici, da ih pitamo tko je saborski zastupnik iz naše Sisačko-moslavačke županije.
Ne morate pitati puno ljudi, pitajte one iz svoje okoline, obrazovane i manje obrazovane, mlađe ili starije. Već unaprijed znam rezultat.
Sjećam se mnogih zastupnika koji u četiri godine mandata nisu zinuli, osim u saborskom jeftinom restoranu, gdje i sada jedu za nekoliko kuna, a za gladnu djecu nemaju. Napisao sam u jednoj kolumni – isprsite se, narodni zastupnici, izvadite svaki po tisuću kuna, dajte to za gladnu djecu.
Sit gladnom ne vjeruje! Važno da su iz jedne stranke, nakon što su se zasladili svakojakim delicijama, ostatke ostataka hrane strpali (pazi sada – u čiste vrećice) i ostavili kraj kontejnera. Bože, ne mogu doći k sebi, pa kome je pala ta ideja, doslovno u i na glavu.
To je odnos „velikih“ Hrvatina prema sirotinji. Ta sirotinja i nije zaslužila drugo nego da skuplja vrećice iz i pokraj kontejnera. Važno je da ta sirotinja glasa za njih.
Autor: Vladimir Pajtlar
