povezane vijesti
Ako se neko selo zove Lijevi Dubrovčak, znači da ima i Desni Dubrovčak. Ako neko naselje u imenu ima Veliki (Obljaj), onda sigurno postoji i Mali Obljaj. Zašto bi se inače ovaj zvao Veliki, ako nema i Maloga. Da se raspoznaju i znaju otkuda je tko.
Isto tako, ako ima Bosanska Dubica, onda (sigurno) mora postojati još jedna – Hrvatska Dubica. Ako postoji Donji Hrastovac, sigurno ima i Gornji. Istina, kod Hrastovca su malo pobrkali – Donji Hrastovac je na brdu, a Gornji dolje, kraj pruge.
Idemo dalje. Ako se jedno selo zove Nova Drenčina, onda u blizini postoji i Stara Drenčina. Isto je i s Pračnom, ima Staro i Novo. Nekoga Nikolu zovemo veliki, jer u njegovoj blizini, sigurno, živi i mali Nikola. Možda ga ne zovemo mali Nikola, ali da se razaznaje na kojega mislimo, jednome smo dali ime veliki, a drugome mali.
Kada pišemo, onda kažemo da ćemo pisati s malim slovima. To znači, da postoje i velika slova. Protuteža, naravno.
Zato me čudi ideja akademika, doktora Reinera, novoustoličenoga predsjednika Sabora, što je već na konstituirajućoj sjednici Sabora, rekao da će ustrajati da se Sabor naziva Hrvatski državni Sabor. Bilo bi to u redu kada bi postojao i nekakvi drugi sabor, na primjer Hrvatski (ne)državni Sabor. Jer, ako se inzistira na imenu „državni“, onda mora biti i protuteža s nekim drugim imenom.
Čitam članak uvaženog novinara Inoslava Beškera, koji poručuje gospodinu Reineru da bolje pročita zapisnik sa sjednice „sabora trojedne kraljevine Dalmatinske, Hèrvatske i Slavonske 5. i slědećih měseca lipnja i sèrpnja danah godine 1848 dèržanog”. Te godine, na koju se poziva akademik Reiner, Sabor se nije zvao „državni“, a upravo na zapisnik s te sjednice od 1848. godine, pozvao se predsjednik Sabora RH.
I akademici ponekad griješe, zar ne?
Autor: Vladimir Pajtlar
