povezane vijesti
[pro_ad_display_adzone id=”10155″]
U prošloj sam kolumni napisao kako smo nekada slavili 1. svibnja, kako su se obitelji družile, kako su se dimili roštilji iza svakoga grma. I radnici iz istoga poduzeća odlazili su u Slanu na riblji paprikaš kojega je za nekoliko stotina ljudi kuhao nenadmašni organizator takvih skupova, Sadik Bungurić. Jelo se i pilo, neki su se i posvadili, ali na kraju je sve dobro prošlo, ljudi su odlazili sretni i zadovoljni svojim kućama.
Sutra je počinjao novi radni dan.
Gledam sada koliko smo razjedinjeni. Jedni organiziraju skup ispred Biskupije, na Trgu bana Jelačića, drugi će se blizu njih prikrpati sa šatorom, jedni će zauzeti gimnazijsko dvorište, neki će biti u Starom gradu, a ima i onih koji će tradicionalno grah posluživati u Šumici na Viktorovcu. Tko dođe, čeka ga porcija.
Prvi svibnja je Međunarodni praznik rada. Na te skupove doći će oni sretnici koji rade, a još više oni nesretnici koji nemaju posla, niti imaju izgleda da se skoro zaposle. Bit će tu ljudi kojima će porcija graha ili gulaša značiti više od 1. svibnja.
Doći će i ljudi raznih političkih uvjerenja, ali – ne daj Bože – da se zajedno druže. Svako ima „svoje dvorište“, jedna politička opcija ne smije biti blizu onoj iz suprotnoga tabora. Odlazimo svaki na svoju stranu, umjesto da se, bar na Praznik rada, skupimo u hrpu, i da kažemo aktualnoj vlasti što mislimo o njima. Ustvari, svi misle isto, samo svako mora to izgovoriti iz svojega dvorišta.
U neka stara vremena slavio se 1. svibnja. Nije se gledalo tko je u Partiji, tko ide u crkvu, čiji je otac bio partizan, čiji ustaša. Ljudi su se družili i slavili. Danas nas ni Međunarodni praznik rada ne može spojiti. Razdvaja nas fizički, a još više u našim glavama.
Ne znam za koga će kuhati moj prijatelj Darko Kirin, ali volio bi doći blizu njegovoga kotla. Ne zanima me koje je Darko političke opcije, ali znam da je pravi majstor kotla, kotlovine, fiša, gulaša i graha.
I siguran sam da me neće pitati jesam li u HDZ-u, SDP-u, HSP-u…
Autor: Vladimir Pajtlar
