Na kraju prvog tjedna nove školske godine, razdoblja koje uz školarce i nastavnike duboko proživljavaju i roditelji (osobito oni čije je dijete u ponedjeljak prvi put u životu kročilo u školsku učionicu), sisakportal.hr ugostio je dr. med. spec. školske medicine Suzanu Fabijanić s kojom smo porazgovarali o tipičnim brigama i pitanjima koja muče roditelje, o najčešćim greškama koje rade roditelji školaraca te o zdravstvenoj slici današnje školske djece…
Svaki roditelj želi da se njegovo dijete u školi prvenstvo osjeća dobro, da u školu odlazi s osmijehom, a da istovremeno ozbiljno shvati školske obveze i postigne najbolje moguće rezultate. No, kad su u pitanju oni koji prvi put ulaze u školsku učionicu, roditeljima ponekad nije lako same sebe pripremiti na tu novu fazu u životu…
Ključan je ovaj dio o ‘’najboljim mogućim rezultatima’’, dakle najboljim rezultatima koje dijete može postići…No, realnost ponekad nije takva. Od svoje djece ponekad očekujemo puno više nego što ona realno mogu jer roditeljska slika o djetetu uvijek ide iz perspektive ljubavi i idealiziranja i često se razlikuje od one realne slike.
S druge strane imamo roditelje koji nisu ni najmanje zahtjevni, koji puste da ‘’bude kako bude’’. A djeca koja ne moraju – neće, budući da u naravi djeteta ne postoji silna želja za učenjem i izvrsnim rezultatima u školi zato što je to dobro za njegovu budućnost…to je nešto što dijete ne može osvijestiti. Obje te krajnosti djeci stvaraju poteškoće.
Svakako treba imati na umu da dijete od 6 ili 7 godina ima puno pravo na puno slobodnog vremena i na igru, međutim jasno je i da s polaskom u školu trebaju imati razvijene i radne navike, sposobnost držanja koncentracije, socijalne vještine….kako pripremiti dijete na sve to i kako postići da dijete školu shvati i kao zadovoljstvo i kao odgovornost?
Da, istina je da djeca sada ulaze u jedan novi svijet, svijet koji nije samo igra i koji pred njih postavlja ozbiljne zahtjeve i u tom smislu doista je potrebna psihofizička spremnost za školu. Međutim ti zahtjevi koji se pred dijete predstavljaju, pripadaju toj životnoj dobi. Do polaska u školu djeca bi trebala sve to postepeno usvajati kroz obitelj i kroz vrtić odnosno malu školu….ako nismo ‘pripremili teren’ tijekom njegovih 6 godina života, onda nećemo ništa postići mjesec dana prije početka školske godine. Dakle, ta priprema doista ide polako, sustavno, postavljanjem zahtjeva primjerenih djetetovoj dobi…trogodišnjaka ćemo tražiti da pospremi svoje igračke, a dijete od 6 godina da sudjeluje u kućanskim poslovima i obiteljskim aktivnostima poput pakiranja stvari za izlet itd…dakle, puno toga mi razvojno odradimo do polaska u školu. A i kroz socijalne kontakte s vršnjacima, bilo u vrtićkoj grupi, bilo u susjedstvu, oni su do tada već puno toga dobili.
No, ono što je temeljna razlika je da je sve do škole bilo na neki način igra. S polaskom u školu igra postoji i dalje, međutim, sada imamo neku strukturiranu sredinu. Škola podrazumijeva da dijete 45 minuta sjedi na mjestu i da postoje pravila kojih se treba držati. U tom trenutku dijete bi trebalo imati emocionalnu zrelost – da se zna prilagoditi, ima stabilnost i kontrolu emocija, sposobnost prihvaćanja odgode…i sve su to stvari koje bi dijete do tada trebalo usvojiti kroz život prije škole. Dijete do tada treba povećati toleranciju na frustraciju, naučiti da ne može uvijek sve ono što želi, da se želje nekad trebaju odgoditi. Što se socijalizacije tiče, do tada je dijete trebalo naučiti dijeliti s drugom djecom, uvažavati druge, ali i znati se izboriti za sebe na primjeren način. Sve se to uči i razvija tijekom godina. Priprema za školu ne može se odraditi mjesec dana, pa niti godinu dana prije. Ako je dijete odgajano i razvijano kako treba, imamo dijete koje je usvojilo sve potrebne vještine i postalo zrelo za tu dob, nije ga potrebno specijalno pripremati za dan polaska u školu.
Ponekad nam se čini da su roditelji danas pretjerano angažirani u sudjelovanju u školskim zadaćama, izvršavanju školskih zadataka, komunikaciji sa školskim kolegama…zapravo, trend je da roditelji međusobno rješavaju ona pitanja kojima su se nekad bavili isključivo učenici.
Istina je, i ja bih tu napomenula vrlo važnu stvar – razvijanje samopoštovanja kod djece, s kojim se također počinje prije škole. Roditelji ponekad stvaraju djecu koja nemaju osjećaj svojih sposobnosti. S polaskom u školu djeca imaju obveze: ići u školu, spremiti stvari za školu, znati što je za domaću zadaću…i to je, razvojno, za tu životnu dob u redu. To je primjereno njima. Roditelj mora biti prisutan, pomagati i nadzirati što dijete radi, ali ne preuzimati na sebe poslove koji su primjereni i normalni za dijete. U onom trenutku kada roditelji to preuzmu na sebe pa spremaju torbu za školu, zovu druge roditelje i ispituju što je za zadaću, oni djecu tog trenutka ne uče odgovornosti, koja je njihova. Roditelj treba imati na umu da je škola posao djeteta. To nije posao roditelja. Roditelj je tu da pomogne kada se to od njega traži – dakle, treba naučiti dijete i to da zatraži pomoć kada u nešto nije sigurno, a ne odrađivati za dijete. Svaki put kada roditelj nešto odradi umjesto njega, dijete iz toga ništa nije naučilo. Treba ga pustiti i da pogriješi jer iz grešaka se nauči.
Djetetu treba dati do znanja da imate povjerenja u njega. Ako roditelj ima silnu potrebu provjeriti nešto, neka to dijete ne zna. Jer kad mi pred djetetom iskazujemo nepovjerenje, šaljemo mu poruku – ti to ne možeš. Nakon nekog vremena dijete to stvarno neće moći. I dobili ste dijete koje nema samopoštovanje.
Još jedna promjena s polaskom u školu je dobivanje novog autoriteta. Učiteljica ili učitelj je sada novi autoritet i konkurencija je mami i tati. Koje se tu zamke kriju, odnosno u čemu roditelji najčešće griješe kada je ta tema u pitanju?
Neki roditelji tu konkurenciju teško podnose. Što god roditelj mislio o učiteljici, koliko god mu se ne sviđao njen način rada, nikada ju ne treba kritizirati pred djetetom. U tom trenutku, kada pred djetetom rušite njen autoritet, izgubili ste bitku. Dobili ste dijete koje će ubuduće nastupati iz pozicije moći – ‘’ja mogu što hoću jer znam da će moj tata ili moja mama to riješiti’’. Mi smijemo biti nezadovoljni, ali to rješavamo međusobno mi odrasli. Ne preko djece. Nećemo pred djetetom o učiteljici govoriti u negativnom smislu, niti ćemo kritizirati školu. Jako smo skloni kritiziranju škole, i u redu, škola je takva kakva je, ali naše kritike nju neće promijeniti. Ona je sada takva i dijete ju mora prihvatiti kao takvu, jer ako pred djetetom kritiziramo školu, nikako mu nećemo pomoći da se dobro osjeća u tom prostoru u kojem boravi svaki dan.
Među novonastalim trendovima među školarcima su zabrinjavajući zdravstveni rezultati koji se bilježe na već spomenutim sistematskim pregledima kod upisa u prvi razred. Što kažu podaci županijskog Zavoda za javno zdravstvo?
Činjenica je da posljednjih godina bilježimo više djece s nekim razvojnim poteškoćama i raznim oblicima poremećaja, što možemo tumačiti i na način da takve poteškoće danas bolje prepoznajemo nego prije. No, ono što je jako vidljivo i već godinama problem, a što se itekako može spriječiti je preuhranjenost djece. Mi na upisima u prvi razred osnovne škole imamo 35% djece koja imaju višak kilograma. Od toga je oko 25% pretile djece. To dosta govori i o načinu kako stvari funkcioniraju u obitelji i tu se opet vraćamo na onaj razvojni dio priče – kako ne bismo djecu frustrirali, dajmo im da jedu samo ono što žele. No, govori i o standardu jer zdrava prehrana zahtijeva i neka znanja i neka materijalna sredstva. Ti podaci su dosta zabrinjavajući i to je poprimilo razmjere epidemije.
Još jedan podatak koji donekle govori o županijskom standardu je da mi polovicu djece imamo s karioznim zubalom. Dijete bi od treće godine trebalo imati svog stomatologa i navikavati se na to da se radi o sastavnom dijelu brige o sebi. Po tim podacima smo pri dnu Hrvatske.
