povezane vijesti
Na redakcijski mail stigao je apel sisačkih odgojiteljica u kojem anonimno, „u strahu od odmazde, prijetnji i otkaza“, govore o katastrofalnom stanju u vrtićima u Sisku.
U svom apelu upozoravaju na teške uvjete u kojima rade, niske plaće, na odlazak odgojiteljica zbog uvjeta rada, lošu prehranu, govore o tome da roditelji i one same kupuju sredstva koja su im potrebna za rad kao i higijenske potrepštine.
Njihov apel prenosimo u cijelosti:
„Poštovani,
potaknute teškom i neizdrživom situacijom do koje smo dovedene, primorane smo se obratiti ovim putem, na žalost anonimno, u strahu od odmazde prijetnji i otkaza kojima su neke od naših
kolegica bile izložene.
Nas 13 jednostavno više ne može. Došle smo do ruba.
Prošlih dana gotov je bio natječaj za novi županijski vrtić. Sve smo ga gledale s tugom i čak ljubomorom na sve one stvari koje su tamo pokazane, kupljene, na uvjete koje će nove zaposlenice imati, na plaću dostojnu čovjeka kao u školama, jer i mi odgajamo djecu i odgovorni smo za njih.
Posebno emotivno smo doživjele i današnji dan gledajući svoje dojučerašnje kolegice sretne i nasmijane na svom novom radnom mjestu u županijskom vrtiću. Vrtiću koji je potpuno opremljen, a čiji zaposlenici će imati plaće dostojne čovjeka. Ono što je najvažnije, te plaće će biti usklađene s važećim propisima i zakonima, a što nije slučaj u gradskim vrtićima.
Malo hrabrih bi se mogao nazvati naš sisački slučaj jer se tek nekolicina kolegica, nas teta, kako nas od milja zovu naša djeca, usudilo javiti na natječaj za županijski vrtić. Jer kod nas u Sisku mi koji radimo u gradskim firmama sve što je županijsko nama je zabranjeno.
Ne tako davno bio je jedan javni događaj gdje su se za djecu spremali kolači i palačinke i slatko. Radila je to županijska škola, tete su dobile telefonsku prijetnju ravnateljice da ju je zvala gradonačelnica da ne bi slučajno djecu odvele tamo jer je to za našu gradonačelnicu Kristinu nedopustivo. To je teren neprijatelja pa smo morali lagati djeci, roditeljima, kolektivu da smo promijenile planove, da će u kolačima, palačinkama biti jaja i ostale laži.
Nismo se sve usudile prijaviti za novi posao u županijskom vrtiću, jer ona koja ne bi bila izabrana, poslije više u gradskom sustavu ne bi imala gdje se “pojaviti”. Dobivale smo neposredne prijetnje ako se koja javi da više nema šta raditi ovdje.
A kako nam je raditi?
14 godina bez materijalnih prava i kolektivnih ugovora. Plaćene smo kao spremačice u staračkom domu. To je isto častan posao ali završile smo fakultet, ulagale u svoje obrazovanje.
Sisačke odgojiteljice ne da su dotakle dno nego su ispod njega. U mirovinu odlaze umorne, izraubane. Imali smo slučajeva teških oboljenja, karcinoma, udara, čak i iznenadne smrti.
Otišlo je oko 40 ljudi iz odgojnog sustava posljednjih 5,6 godina, uvjeti su neizdrživi.
Ne možemo svi ići u Zagreb.
Nemamo osnovna sredstva za rad, nemamo toaletnih papira, pelena, roditelji kupuju pelene, kreme. Neke od nas od srama ne traže roditelje da kupuju bojice, papire, ljepilo, nego od minimalca još same kupujemo sredstva za rad.
Skupljamo boce, čepove, grančice, recikliramo novinske reklame.
Obrok u vrtiću?
Ima dana kad roditelj pita jel sin jeo, dijete kaže ne nije bilo fino, pita nas kako to? Stvarno su nekada to obroci koje kod kuće svojoj djeci nikad ne bi dale.
Guramo im onda kruha da im ne bude slabo.
Priča se o nekim zdravim jelovnicima. Kakvim zdravim? Možda na papiru jer u stvarnosti se kupuju pahuljice, živi šećer, kupovni industrijski pekmez, jogurti oni najjeftiniji čvrsti kiseli.
Božićnica, regres, uskrsnica? Što je to?
Znate kakve su nam igračke i radni materijal? U vrtićima nema razlike Sisak novi, stari. Naša gradonačelnica se nedavno hvalila da imamo didaktičke opreme, radionice, ne znamo gdje. Možda ona to ima kod sebe doma?
Igrališta u krugu vrtića, bojimo se jer smo odgovorne, a sprave nisu u skladu sa standardima.
Ako netko padne mi smo krive.
U Željezari su srušili vrtić, sve stoji, nitko ne radi, priča se po vrtiću loša procjena u obnovi, grad je kiksao, nije uzeo sredstva na vrijeme. Sad sve pada na leđa Siščana, potrpali i nas i djecu u staru školu u Crnac koju su zakamuflirali pregradama. Radila firma preko veze, uvjeti loši. Roditelji nas ispituju tko je donio tu odluku, kako nas nije sram naplaćivati tako nešto, a što mi možemo, spusti glavu i šuti da ne izgubiš kruh.
Taj prostor u Crncu nije adekvatan za vrtić ali tko nas pita, staru ruševnu školu su pokrpali za jako kratki rok.
Prisilili su nas da napravimo programe radionica za likovnu, sport, glazbu jer novi županijski vrtić to sve ima, ali znate šta mi imamo? Par bojica, kolaž, stari namještaj preko 20 godina, nemamo materijala, radimo u starim sobama ali imamo veliko srce.
Srce za našu djecu. Samo to nam je ostalo.
Neke od nas su pisale prijave prema Ministarstvu zbog jako loših uvjeta. Zataškavaju se epidemije, zarazne bolesti, odlazimo kući u suzama jer moramo šutjeti.
Upisan je prekomjeran broj djece, u nekim grupama je u 15-18 m2 po 23-26,27 djece.
Djecu ne stavljamo spavati jer ne možemo složiti krevete, gaze jedni po drugima.
Zadnja inspekcija koja je bila najavila se 3 dana prije da dolazi. Pa smo mi onda prebacivale namještaj i djecu s jednog dijela na drugi.
Očajne smo. Imamo osjećaj da svi sve znaju, a šute. Na sisačkim vijestima ne možete čitati istinu o sisačkim vrtićima jer je istina ubijena.
Željele smo priložiti fotografije iznutra iz objekata da vidite u čemu radimo i gdje idu djeca ali ni to ne smijemo jer ona soba koju uslikamo ta će teta biti pozvana na raport odmah, a onda i otkaz. Dođite izvana snimite bit će sve jasno.
Sindikati su nekoliko puta već upozoravali na slučaj sisačkih odgojnih djelatnika ali svaki put gradonačelnica Kristina Ikić Baniček odbila je bilo kakav razgovor.
Za nas nema novaca, za djecu koju odgajamo i ljubimo punim srcem nema novaca, a onda vidimo kako se naručuju koncerti grada, kako se časte, kupuju, a mi budimo sretne što uopće postojimo. Tresemo se, znate li kako je raditi u grupi preko 20 djece u 15-ak kvadrata?
Nisu osigurani ni sanitarni čvorovi za toliki broj djece, nemamo sredstva za dezinfekciju, djeca kao djeca, ni ne trebaju, ni ne smiju razmišljati što muči odrasle. U grupi smo radosne, pred roditeljima skrivamo suze, neke od nas su i same majke djece koja su išla u iste vrtiće.
90 eura je naplaćivan takav vrtić roditelju svaki mjesec.
Loši uvjeti, mi na malim plaćama, nedostatak osoblja, kroničan odlazak ljudi. Kada smo vidjeli veliku najavu da gradonačelnica ukida plaćanje vrtića od 1.1.znate kako smo mi to doživjele?
Da se nije ni smjelo naplaćivati jer ovo je sramota svaki mjesec uzimati roditelju 90 eura za uvjete kao u šinteraju.
Nije to nikakav poklon, to su političke smicalice u kojima mi ne želimo sudjelovati. Mi želimo raditi, biti plaćene za svoj rad i imati najbolje uvjete za našu djecu za koju smo odgovorne. A ne hrđave čavle, stare instalacije, potrgan namještaj, stare dotrajale sanitarne čvorove, nove sobe s hrpom nedostataka, staklom koje prži ljeti, posteljinom koja se ne pere, starim igračkama.
Ovo je posljednji apel i pokušaj da nas netko čuje. S vama i istinom koju možete prenijeti umrijeti će i naša zadnja nada.
Hvala vam!
“Samo tete” velikog srca“
