Gledam neku večer na TV kako je osječki policajac trenirao strogoću na starijoj gospođi. Zaokrenuo joj je ruku, bacio na zemlju i vezao lisicama.
Istina, gospođa se nije zaustavila na poziv policajca, ovaj je uključio kameru i u trenu je gospođa („kriminalka“ je prošla na crveno svjetlo) bila na pločniku.
Svi su stali u obranu svoga narodnoga policajca, postupio je, kažu, po pravilima službe. Ne sumnjam u to.
Čini mi se da „pravila službe“ nalažu da se uhićenik veže lisicama kadaga se sprovodi na sud. Jeste li ikada vidjeli lisičine na Sanaderovim rukama, Mamićevim, Bandićevim. Možda „pravila službe“ kažu da se „uglednici“ ne smiju vezati. Ili je to slobodna procjena onoga policijskog službenika koji uhićenika sprovodi na sud. Spomenuta trojica sumnjiče se za „brdo“ pronevjerenih ili ukradenih milijuna, a nemaju vezane ruke.
E, moj policijski sindikalista, zašto se niste javili kada su vaši kolege dovodili Sanadera na sud, lovili ga po Austriji (bježao je!), a nisu mu stavili lisice.
Spomenuta Osječanka, zamislite, nije stala na poziv policajca. Možda ga nije čula, možda nije bila svjesna da prelazi zebru na crveno. Ali, važno je da je službenik upotrijebio sredstva fizičke snage, prisile, kako to kažu pravila službe. Pa, neka se vidi tko su „mali“ Hrvati, a koji su „veliki“ Hrvati. Jedni dobiju lisice, drugi mašu sugrađanima, naravno, nevezanim rukama.
Autor: Vladimir Pajtlar
