‘Volim te, moj grade’ pjesma je uz koju su se Siščani budili dugi niz godina. Kao obavezan početak programa Radio Siska, s lakoćom je ušla u dom i uho svakog tko je bio u mogućnosti uhvatiti naše frekvencije. I danas je svjedok vremena, podsjeća nas na ne tako davna zbivanja i na to da ljubav prema gradu nije nešto prolazno.
U sasvim neobičnoj prigodi, na obilježavanju 140. godišnjice Hrvatskog liječničkog zbora Podružnice Sisak, neposredno prije nego će ŽVS Lađarice izvesti svoju verziju pjesme ‘Volim te, moj grade’, autor stihova, Davorko Vidović, prepričao je trenutak u kojem je Sisak dobio jedan od svojih simbola.
‘Sredina je listopada, a godina je ’91. Vozim po praznim ulicama Siska. Crveni je javor zarumenio Kontrobu. I sve bi bilo idilično tog kasnog popodneva da grad nije poklopila ta strašna, neizdrživa tišina između dviju detonacija. Sjećam se, stojim tu u Četvrtoj ulici, nasred raskrižja kod hotela i socijalnog. Sirene su još jednom potvrdile opću opasnost. Tuku grad koji volim. Gelerima traže skrivene prolaze da zatru život, a kuće, naše domove, škole, bolnice, knjižnice da samelju u bezobličnu prašinu.
Prkosna suza u oku.
Ja ću vas, ulice moje, i voljenjem štititi. I briga me za njihove bombe, projektile, mine, tenkove, minobacače. Ovo su ovdje MOJE ulice, kojima sam išao u gimnaziju, ovo uz Kupu su MOJE štenge, gdje sam ljubio. Ja nosim sisačke magle u nosu i miris žlempe iz Segestice. Nosim u oku pogled na naš most i silos, a u uhu mi je žamor tržnice i daleki huk visokih peći. Ima u ovom gradu više srca i više duše, milijun puta više od svih njihovih mržnji.
Ja Sisak volim.
Nisam pjesnik, ali iz vojničkog džepa vadim olovku i Lipa Mill blok broj 4. Ja naprosto moram napisati pjesmu našem Sisku. Hvala Petrinjcu Darku Komlinoviću koji je moje stihove salio u pjesmu.’
