Zapitah se. Kako bi se on osvrnuo na vlastiti nastup? Sigurno ne bi pisao recenziju. Recenzija je preteška riječ, zauzimanje kritičkog stava u ovom je slučaju uistinu nepotrebno. Potrebno je samo zabilježiti sjećanje.
Pisao bi o čovjeku koji se na pozornici pojavio kao da je upravo sišao s trojke, u smeđem, nimalo romantičnom ili boemskom kaputu, držeći u ruci kapu šiltericu. Koji, kao pravi gospodin, nije pustio damu da ga sinoć dugo čeka. Pisao bi, također, o pjevaču koji nije došao koncertirati nego promovirati još uvijek nenapisanu knjigu, ali je, kako publika voli koncerte, taj koncert ipak održao. Započevši ga dugim monologom. Tko to još smije bez rizika od naleta lanjskog uroda?
Čak i da Aleksandar Dujin, prvi časnik Panonske mornarice, nije sjeo za klavir, pripovijedanja panonskog mornara opet bi se satkala u koncert. Vremena trajanja kao dvije nogometne utakmice, računajući i poluvrijeme, u kojem je izvedeno svega petnaestak glazbenih brojeva. A setlista je Balaševićevim fanovima važna otprilike kao i proizvođač klavira koji se nalazi na pozornici. Bitno je samo da postoji.
Auditorij, naviknut na složna stadionska pjevanja, imao je jaku želju ekspodirati u naletu emocija, no to se ipak nije dogodilo. Nažalost, nije se radilo o utakmici, jer možda je uistinu bila potrebna ta druga, glasnija tribina s koje bi se čula ona poticajno podrugljiva ‘Kazališna publiko, kazališna publiko!’.
Veći dio večeri slušali smo o nekim drugačijim vremenima. Prepoznavali se u stereotipima bez obzira na generacijski odmak i smijali se ljudskoj predvidljivosti. Lakoćom izražavanja, Đorđe Balašević nadmoćan je svakom peru, dok pozornost publike održava finim i nepretencioznim humorom. Tako je jedan izvrstan interpretator opet dokazao da glazba nije njegovo jedino oružje.
Strogo zabranjeno snimanje audio i video materijala na nastupu i ne bi bio toliki problem da dva mlada i uglađena gospodina nisu imali jako nezahvalnu zadaću rigorozno to kontrolirati. Do te mjere da su ‘sumnjivce’ izvodili u predvorje dvorane i pregledavali sadržaj mobitela. Smiju li to? Ne znam, ali je u svakom slučaju izgledalo ružno. I samim korištenjem telefona pridobili biste njihovu pažnju, pa sam se čak malo pribojavao pogledati imam li kakvo pisamce na ‘displeju’. Sve je to bilo popraćeno letcima s upozorenjem. Letcima, koji su bili namijenjeni ‘ljubiteljima masovne kulture’. Đole, čemu to?
Taj jedan sitni detalj ipak ne može pokvariti sjećanje na večer kad je Balašević napokon došao u grad. Iako ovaj kantautor nije upisan baš u kalendar mog djetinjstva, važan je dio kalendara moje mladosti i zbog toga cijenim što sam ga prvi put vidio bez putnog troška. I, naravno, da je Balašević iz Siska, svidjelo bi mu se to što je vidio u Ininom domu.
Foto: SMŽ infovijesti (Donat Rogić)
