Izbori su iza nas. Moram priznati, jako sam sretan i zadovoljan s nekim čuvenim, poznatim, cijenjenim imenima i prezimenia, pa čak i nadimcima, što su izvisili. Nisu dobili glasova koliko su se nadali. Mislili su, pa tko mene neće zaokružiti. Ja sam Bog nad Bogovima, za mene svatko zna, već mi se smiješi saborska fotelja.
Ništa od želje da bude hrvatski premijer. Bandić je već osmislio vladu, podijelio resore, razbacivao se obećanjima i novcem poreznih obveznika po cijeloj zemlji (i susjedstvu). Vidjet ćete vi, kada ja budem premijer. Hrvatska će biti El Dorado, Švicarska joj neće biti ni do koljena.
Žao mi je Ćire! Bilo bi bolje da se povuče u mir svojih novaca, da uživa u nekim životnim vrijednostima. Pa, godine su mu odbrojane, htio on to ili ne. Puna su mu usta mladosti, kritizira političare što ništa ne rade na zaustavljanju iseljavanja, a on hoće svoju stražnjicu uvaliti u saborsku fotelju. Molim vas, prepustite taj stolac, tu fotelju, nekome mlađemu, nekome obrazovanom, koji ima ideja i želje da se nešto izmijeni u našoj Domovini.
Neki su se ljudi jako razočarali. Uljuljali su se u blagodati saborskih novaca i beneficija, i na kraju ništa. Dobili su stotinjak glasova (ako i toliko). Sigurno su ljuti na birače, koji nisu „prepoznali“ njihovu veličinu i nisu im dali glas.
