Sreo sam neki dan Đovanija (Furlana) kako s gitarom obješenom o rame ide prema željezničkom kolodvoru.
-Idem u Zagreb, na svoje „radno mjesto“, nasmije se, popravi malo svoj instrument i upita me: Trebaš me, srebrni viteže? Naime, otkada se poznamo, Đovani me tako zove.
-Hajde, navrati u lokal u kojem svako jutro ispijam čaj, da malo razgovaramo, odgovaram mu.
Nije došao sutradan, već nakon nekoliko dana. Opet mu gitara na desnom ramenu, torbica na lijevom. Hajde, sjedni, kažem mu, da malo razgovaramo. Zauzeo je svoj standardni stav, nije sjeo, već je čučnuo pored stola.
-Otkada pjevaš i sviraš u Zagrebu, pitam ga?
Raspričao se Đovani, imam osjećaj da bi s njime mogao satima pričati, a da ti ne bude dosadan.
Zagrebačke ulice njegovo su radno mjesto. Pjevao je i svirao na Harmici, u Oktogonu, Britancu, Trešnjevačkom placu, a unazad nekoliko godina isključivo je na stepenicama koje vode na Dolac, na zagrebačku tržnicu.
Poznaje ljude i oni poznaju njega. Na stotine ljudi ga pozdravlja, potapša po ramenu, kažu koju riječ. Imao je i zanimljivih susreta – rukovao se i popričao sa svim dosadašnjim predsjednicima (Tuđmanom, Mesićem, Josipovićem), posebno mu je ostalo u sjećanju kada se upoznao s japanskim princom i princezom. Stali su kraj mene, razgovarali smo, mučili smo se, ali – sporazumjeli smo se. Deseci poznatih ljudi često zastanu i pitaju Đovanija za zdravlje.
Đovani je Siščanin, u Zagrebu pjeva i svira od 1979. godine. Rijetko kada izostane, uvijek odlazi na svoje „radno mjesto“. Zajedno smo računali – ako godišnje „nastupa“ u Zagrebu 300 puta u proteklih 36 godina imao je više od deset tisuća „nastupa“.
Skladao je i napisao riječi za četiri pjesme o Sisku: Sisak je srce moje, Proljeće u Sisku, Vrisak za Sisak, Još jedna o Sisku. Napisao je i himnu Segesti. I još mnogo toga.
Sve te pjesme, i bezbroj drugih, pjeva na stepenicama u središtu Zagreba. Čim vidi nekoga iz Siska, odmah zapjeva neku pjesmu o Sisku. Ljudi staju, okreću se, Đovani ih pozdravlja i govori – eto, to je moj Siščanin.
O Đovaniju bi se moglo puno toga napisati. Sklada, snima, piše tekstove, svira i pjeva.
Je li mu se Sisak ikada odužio? Nije, pouzdano znam. Dok anonimusi dobivaju priznanja Turističke zajednice ili Grada, na Đovanija smo zaboravili.
Ostavljen je „sa strane“, iako je on jedan od najvećih reklama za Sisak.
Ne smeta me to, kaže, Sisak mi je u srcu, njega volim, o njemu pjevam i sviram. Najveće mi je priznanje kada ljudi, idući na Dolac, s „cekerom“ u ruci, stanu i pitaju – što ima novoga u Sisku. Nema ništa, govorim im, to „novo“ je odavno zaboravljeno u mojemu gradu.
Autor: Vladimir Pajtlar
