Bio je to osjećaj ponosa i slave
Sve vrijeme Domovinskoga rata zamišljao sam kako je u Petrinji, kako izgleda taj stari hrvatski grad, što je srušeno, ima li kakvog života u gradu iz kojega su istjerani starosjedioci Hrvati.
Splet okolnosti je pogodovao da sam došao u taj grad nakon dva-tri sata kako su u njega ušle jedinice HV i MUP-a. Bilo je to u rano nedjeljno jutro, 6. kolovoza 1995. godine, na početku trećeg dana vojno-redarstvene akcije „Oluja“.
I toga jutra rano sam se ustao (ako se tih dana moglo govoriti o nekom spavanju), otišao sam do TV studija u Panoniji i čuo da je Petrinja slobodna. Moram tamo, rekao sam sam sebi. Ali, kako. Neće te pustiti, govorili su mi okupljeni kolege.
Bio je tu i novinar HTV, Zlatko Mehun. Odlučili smo – idemo, pokušat ćemo, valjda ćemo stići do cilja.
Već na raskršću na kraju Petrinjske ulice, tamo gdje se cesta odvaja za Sunju i Petrinju, zaustavila nas je policija. Ne može, kažu. Koje li sreće, u taj tren nailazi Đuro Brodarac, zaustavlja se. I on kaže – ne može dalje.
Njegov vozač, Jura, namiguje i rukom pokazuje da ga slijedimo. Sjedamo u automobile i s punim gasom prolazimo crtu razdvajanja kod Mošćenice, jurimo kraj zapaljenih tenkova na ulazu u Češko Selo. Vozimo s „gasom do daske“, još uvijek se čuju pucnjevi, ne znamo tko puca. Ali, nema zaustavljanja, najvažnije je doći u Petrinju.
U Petrinji je vojska, neke jedinice još uvijek nailaze, tu su i pripadnici domobranske pukovnije, MUP-a. Uzimam fotoaparat, snimam sve što vidim.
Najviše me zanimala crkva sv. Lovre. Žurim u park gdje je (bila) crkva. Ništa nema od baroknoga zdanja, samo korov i nešto kamenja. Pustoš, u srcu tuga, zar su i to prelijepo zdanje srušili do temelja? U meni se gomila gorčina i bijes.
Fascinira me što mnogi vojnici zastaju kraj ruševina crkve, križaju se, kratko se pomole i žurno nastavljaju dalje.
Snimam ulazak tenkova u središte grada, fotografiram postavljanje barjaka na jednoj kući u centru, zatim na policijskoj postaji. Odlazim prema Gavriloviću. Sunce upravo izlazi, za snimanje mi je „kontralicht“. Upravo tada, u dvije kolone, stižu pripadnici MUP-a, neke od njih poznam, rukujemo se, pozdravljamo.
Opet jurim u središte Petrinje, dolazim do gostionice „Janje“, vidim da se unutra nešto dešava. Tu su civili, uglavnom žene i djeca. Gledaju nas iznenađeno. Toga trenutka u gostionicu ulazi načelnik Glavnog stožera HV, general Zvonimir Červenko. I njega u čudu gledaju civili, ne poznaju ga, ali su čuli za njega.
Vojnici donose gajbe sokova, cole, nekakve konzerve.
Evo, to je za vas, govori jedan vojnik, mi smo hrvatska vojska.
Oko 10 sati napuštam Petrinju. Već je ulica zakrčena, mnogi su došli vidjeti što im je ostalo od kuće ili stana.
Na odlasku pozdravlja me kolega Antun Petračić Toto, koji je upravo stigao.
-Pa, kada si ti došao, pita me u prolazu.
-Nisam ni odlazio iz Petrinje, kažem mu, sve ove četiri godine rata moje je srce bilo u Petrinji.
Autor: Vladimir Pajtlar
