Davnih godina, dok sam išao u sisačku gimnaziju, kada su za katedrom stajali profesori i profesorice – Papa, Bindiger, Joksimović, Gregorić, Trajbar, Borčilo, Kovač, Košković i još neki (bilo je to zlatno doba sisačke gimnazije), uoči sata kemije, prepisivao sam zadaću od školskog kolege Đure Kovačića iz Boka. Uletio je profesor Jovan Joksimović, u žaru prepisivanja nisam ga odmah primijetio, već u trenutku kada je stao pored mene (u srednjem redu, treća klupa) i svojom karakterističnom, i njemu svojstvenom, rečenicom, upitao: Je li, efendija, što to radiš?
Skočio sam, ustao u znak pozdrava, zacrvenio se i nešto spetljao. Prepisuješ, reče profesor. Uhvatio me „in flagranti“, nisam mogao slagati da šaram po bilježnici.
Znate što je napravio? Izjurio me sa sata, usput rekao nešto što nisam upamtio. Cijeli sat sam hodao oko škole i razmišljao – moram se vratiti u razred, moram se ponovno sresti s istim profesorom. Bilo me je sram i profesora i svojih kolega.
Pišem to jer se divim nekim ljudima koji nemaju srama. Kao da ne poznaju taj osjećaj kojega nam je priroda podarila. Uhvate nekakvoga Milijana Brkića s prepisanim diplomskim radom, to ranije napravio je isto Anto Đapić (sve tzv. uglednici nekih stranki)), ljudi koji se često javljaju na TV, gledaju gledateljima u oči i bezočno lažu. Ma kakvo prepisivanje, mi smo – kažu oni -toliko pametni, da od nas drugi prepisuju. Kako se nitko nije sjetio da su uvažena gospoda bila plagirana. Vidite, toga se nitko nije sjetio.
Sjetim se i nebrojenih diploma nekih zagrebačkih fakulteta, bezbrojnih diploma iz sumnjivih bosanskih škola. Upamtio sam i one koji se ne mogu sjetiti naziva svoga diplomskoga rada. Ima tu svega, od kupljenih ispita za vozača motornih vozila, do diplome fakulteta, a možda i kupljenih magisterija, a ne daj Bože, i doktorata.
I na kraju svega, kada čitam i gledam te „akademske“ građanine s kupljenim diplomama, kako se bez imalo ustezanja obraćaju biračkom tijelu, postavljam si samo jedno pitanje – imaju li oni imalo srama.
Znam, da ni nakon više desetljeća nikada nisam zaboravio taj gimnazijski „incident“. I kada god sam sretao pokojnog profesora Jovana Joksimovića, mislio sam sjeća li se on mojega prepisivanja, moje srednjoškolske nepodopštine.
Mnogi političari nemaju srama. Lažu, kupuju diplome, prepisuju tuđe umotvorine i misle da je to normalno. Nemaju ni malo srama. Vode zemlju i misle da su nezamjenljivi.
A što je najgore, ljudi im plješću i ushićeno ih gledaju.
Autor: Vladimir Pajtlar
