Među udarnim vijestima na portalima dnevnih novina, kada tisuće izbjeglica traži spas na Zapadu i kada Rusi žestoko bombardiraju položaje tzv. Islamske države, našla se i proširena vijest (prije bih rekao izvještaj) o sudskoj trakavici izvjesne pjevačice Severine i njezinog bivšeg partnera Milana Popovića, kojega mediji zovu „kraljem bakra“.
Ta se vijest na jednom portalu svrstala među nekoliko najčitanijih vijesti.
Znam ljude, posebno žene, koje zbog razno-raznih sapunica, danima bulje u ekran televizora, žestoko komuniciraju sa slikom ispred sebe, ljute se, znoje, ne mogu spavati…
Po nekoliko puta gledaju reprizirane idiotarije, a i još bi, ali ih televizije čuvaju za neke buduće naraštaje.
Seve nam je, i onaj njezin mali popišanko, postala toliko značajna da se o tome razgovara na placu, prije važnih službenih sastanaka, u prolazu, na ulici, u bolničkim čekaonicama…Zamislite, ona sutkinja (tko joj je dao fakultet!) istjerala Severinu iz sudnice. Kako može biti tako tvrdoga srca.
I dok na portalima, na monitoru, samo nekoliko centimetara dalje, piše o izgubljenom sirijskom djetetu, o liječnicima koji pregledavaju i daju pomoć, stotinama nesretnih ljudi, nas zanima Seve. Dok stotine, tisuće humanitaraca, mladih i starijih, dijele nesretnicima pecivo, vodu, higijenske potrepštine, nama se na udarnim mjestima serviraju vijesti o beznačajnim, najprivatnijim smicalicama, dvoje ljudi, pa bili to i „kralj bakra“ i „Seve nacionale“. Zašto netko ne napiše koju lijepu riječ o toj učenici, studentici ili mladoj ženi, koja satima pokušava umiriti tisuće izbezumljenih ljudi.
Eto, takvi smo. Zanima nas samo tko je kome napakostio, koja glumica se s kime posvadila, smije li mali „popišanko“ u ovaj ili onaj vrtić.
Mnoga dobra djela prolaze tiho i nečujno pored nas. Ne primjećujemo ih, valjda su samo neki ljudi predodređeni da čine dobro. Oni drugi gledaju sapunice.
Autor: Vladimir Pajtlar
