Podružnica Hrvatskog novinarskog društva Sisačko-moslavačke županije dala mi je u zadatak da, zajedno s kolegom Strižićem, prikupim sve podatke o novinarima i informativnim glasilima (listovima i radiostanicama) koje su izlazile ili emitirale na području Moslavine, Posavine, Pounja i Pokuplja nakon završetka 2. svjetskog rata.
Davno smo u tom poslu, sjećamo se mnogih ljudi i novina, mnogih nema među živima. Ostavili su pečat u informiranju žitelja ove županije, izvještavali su i pisali i slikali, snimali za radio.
Listam popise informativnih glasila. Stotinjak je naslova raznih novina, stalnih ili povremenih izdanja, stotine je ljudi koji su radili na pripremanju tih novina i stvaranju radioprograma.
Hoću reći, u neka (za mnoge mrska vremena) mnogo više se pažnje pridavalo pravodobnoj informacija zaposlenika. Nije se tada novac trošio na bezvezne stvari, kao što neki misle. Znalo se što informiranje znači, pa je skoro svako poduzeće izdavalo novine ili bilten.
Da nabrojim neke od njih: Poduzeće za ceste je izdavalo je list Cestar, Opće trgovačko poduzeće je svoje radnike informiralo prikladnim biltenom, Šumsko gospodarstvo je jedanput mjesečno izdavalo prave novine (urednik je bio Jugoslav Harapin), desetljećima je Dunavski Lloyd (uz budno oko Duška Kukića) tiskao svoje novine, pa Radonja o čemu je brigu vodio Duško Kajganić, a kasnije Nena Pastorčić, Rafinerija je davnih dana izdavala list (urednik je bio Branko Nedeljković, kasnije je oformljena respektabilna redakcija). Naravno, bilo je tu nezaobilazno Jedinstvo, pa Moslavački list.
Željezara je priča za sebe. Novine je uređivao iskusni tim – Branko Majerhold, Dubravka Premor, Darko Grubačević, kasnije Viktor Flojhar i mnogi drugi. I sisačka tiskara je izdavala novine, te Hidroput i mnogi drugi. Pored toga, Sisak je bio sjedište jakih dopisništava Večernjeg lista (Miroslav Matovina), Vjesnika (Božidar Babić), Radio Zagreba (Petar Ivić), Televizije Zagreb, Sportskih novosti, nekih ljubljanskih i beogradskih izdanja. Bilo je novinara, a bilo je i novina.
Što od svega toga imamo danas? Lokalne novine jedva preživljavaju, ukinuto je dopisništvo Večernjeg lista, Vjesnika više nema, Željezare nema, Radonje nema, Rafinerija se gasi (kome je do informiranja?). Tu i tamo zalete se novinari neke od lokalnih i privatnih televizija, snimaju i govore samo o crnoj sisačkoj perspektivi.
Novinari ostaju bez posla, dolaze šefovi Večernjaka i podijele otkaze. I velikodušno kažu da će otpušteni dobiti još tri plaće, ali ne moraju raditi. Čitaoci, posebno pretplatnici se ljute, nema ni one dvije lokalne stranice. To su Večernjakovi šefovi napravili u Karlovcu, Bjelovaru, Varaždinu…Nigdje više nema dopisništva. Glavni urednik dođe iz Jutarnjeg, „sredi“ Večernji i opet se vrati u Jutarnji(?).
Što je najgore, ne oglašava se lokalna zajednica, političke stranke, kao da nikoga nije briga što novinari ostaju na cesti, a medijski prostor prazan.
Začudo, ne oglašava se ni strukovno udruženje – Hrvatsko novinarsko društvo. Čiju vatru oni potpiriju ili gase?
Autor: Vladimir Pajtlar
