povezane vijesti
Početkom srpnja ove godine, kada su počeli radovi na uređenju Kranjčevićeve i Druge ulice, naslušao sam se svakakvih komentara. Od onoga – što je to nama trebalo, tko će koliko novca „oprati“, kako će popločanom ulicom prolaziti pješaci, kako će žene hodati u štiklama, kako će gurati kolica s malom djecom.
Oni zabrinutiji Siščani pretpostavljali su da će ulica biti zatrpana čim padne prvi snijeg, da će biti poplava jer su odvodni slivnici jako daleko jedan od drugoga, i tako dalje.
Razne političke stranke (oporbene, naravno) sazivale su konferencije za medije, pljuvale su po projektu, sumnjajući u dobre namjere investitora i izvođača.
Sisačka gradonačelnica, Kristina Ikić Baniček, branila se od napada objašnjavajući što se želi postići tom rekonstrukcijom i uređenjem ulica. Izvođač radova, nešto iz subjektivnih, a i iz objektivnih razloga, debelo je kasnio. Umjesto da radove završi u prvoj polovici rujna, oni su se otegnuli još dva mjeseca. Gradonačelnica je objasnila da su za to kašnjenje izvođačima naplatili penale.
I sada, kada je ulica „puštena u pogon“, svaku večer stanem pored vodoskoka, s uživanjem gledam djecu kako skaču oko osvijetljenih mlazova vode, kako uživaju u nečemu što do sada nisu imali. Roditelji ih slikaju, i oni se dive kako njihova djeca uživaju.
Pa, ljudi, zar samo zbog tog dječjeg veselja, cike i vriske, nije trebalo sagraditi taj vodoskok, urediti te ulice, postaviti klupe, čak i one pametne.
Neka se djeca vesele, neka se nešto novo vidi u našem gradu.
A gradonačelnici, po kojoj su mnogi pljuvali izmišljajući razne psine, a desetljećima nisu ništa napravili, poručujem:
Bravo, gradonačelnice!
